Krunoslav Mrkoci | Nerazdvojnost djela i biografije. Slučaj Baudelaire

1. Slučaj Baudelaire.

Baš mi je nedavno u ruke dopala mala knjižica koja me navela na razmišljanje. Naziv knjižice je "Jedno ljeto s Baudelaireom", izvorno "Un ete avec Baudelaire", objavljena u Francuskoj 2015. godine, a kod nas u prijevodu 2016. Autor ovog izvrsnog esejističkog i okretnog pregleda života, intimnih misli i djela velikog pjesnika je Antoine Compagnon.

Knjižica je sastavljena od niza kratkih poglavlja (od kojih većina ne prelazi 3-4 stranice ovog džepnog izdanja) o različitim važnim temama Baudelaireovog života, kao što su 1. poglavlje: Gospođa Aupick (u kojem kratko i jasno problematizira pjesnikov odnos s majkom), potom 2. poglavlje pod nazivom Realist (gdje ukratko i jasno, bez suvišnog zamaranja čitatelja, pokazuje na temelju kojih detalja i činjenica je osuđena Baudelaireova knjiga pjesama Cvjetovi zla, pri čemu osuda je više svjedočanstvo duhovne klime vremena u kojem je pjesnik živio, negoli samog Baudelairea; jer vrijeme je netko morao izazvati kako bi pokazalo pravo lice svoje prirode).

Treće poglavlje, pod nazivom Klasicist, ukratko pokazuje kako i kada je Baudelaire u službenim krugovima francuske književnost rehabilitiran i prihvaćen kao klasik. (Za rehabilitaciju i prihvaćanje Baudelairea u službeni kanon francuske književnosti bili su zaslužni osvrti na njegovo djelo koje su pisali Marcel Proust i Anatole France; tako Proust 1905. godine piše: "Rekli ste da je dekadent? To je posve pogrešno. Baudelaire nije čak ni romantičar. On piše poput Racinea. Mogu vam navesti dvadeset primjera.")

Compagnon piše: " Baudelairea su dugo smatrali dekadentom, potaknuti nazorom koji je iznio Theophile Gautier u uvodu postumnog izdanja Cvjetova zla iz 1868., a koji se potom potvrdio objavljivanjem Baudelaireovih autobiografskih fragmenata, "Rakete" i "Moje razgolićeno srce", 1887. godine, no objavljivanje Baudelaireovih pisama majci 1918. pridonijelo je tomu da se pjesnikov lik demistificira i doživi tragičnije. "

O Baudelaireovom odnosu s majkom, Compagnon kaže: "Korespondencija Baudelairea i njegove majke je dirljiva i, nakon što je objavljena početkom 20. stoljeća, promijenila je pjesnikov ugled.

Njihov je odnos bio pun stalnih predbacivanja, potom isprika, opravdanja i osjećaja krivnje. Baudelaire i njegova majka nikada se nisu razumjeli."

O tome svjedoče i stihovi pjesme "Blagoslov" koju je sam pjesnik postavio na početak svoje zbirke, vjerojatno kako ne bi majci promaknuli:

...

Kad se Pjesnik rodi u čemeru svijeta

Jer je višnjih sila odluka to bila,

Mati pesti grči, gnjevom obuzeta,

Hulama je samog boga ražalila:

"Bolje da sam život klupku zmija dala

No da ruglo dojim zbog kojeg se plače,

Kunem noć što kratkom nasladom je sjala

Kad utroba moja ispaštanje zače."

2. Nerazdvojnost djela i biografije

Ako o ničem drugom, ovi podatci i informacije svjedoče o jednom:

u suvremenoj percepciji koja je prisutna već od 19. stoljeća, djelo i njegov autor su nerazdvojni. Cjelokupna povijest moderne umjetnosti u našoj svijesti nije povijest, isključivo i samo, umjetničkih djela, već je "legenda i slika" o umjetniku isprepletena sa samim djelom do te mjere da su oni jedno drugome zapravo postali sinonimi koji uvjetuju jedno drugo.

To proizlazi naime iz toga, što je nemoguće tumačiti, razumjeti i ispravno shvatiti djelo bez poznavanja okolnosti umjetnikova/pjesnikova života. Ne postaje umjetnik umjetnikom zahvaljujući svom djelu, kako bi to neki možda htjeli prikazati, nego prvenstveno zahvaljujući samome sebi (vlastitim prirodnim sklonostima) i okolini u koju je smješten. Po djelima umjetnika tek prepoznajemo. Međutim, kao što je vidljivo i iz slučaja Baudelaire, razumijevanje i sagledavanje, pa čak i vrednovanje djela, povezano je s razumijevanjem i poznavanjem umjetnikove biografije.

U suvremenoj svijesti, osoba i umjetničko djelo su jedno; samostalnost i neovisnost umjetničkog djela kao zasebnog artefakta je varka i iluzija. Kada čitamo "Starac i more", čitamo Hemingwaya. Drugim riječima: ukoliko nemamo dovoljno autentičnih biografskih podataka o piscu, stvaramo psihološku sliku stvaratelja - autora, utemeljenu na svojstvima i obilježjima njegovog/njezinog djela.

To je ona vrst zaključivanja, kao kada, na primjer, po tragovima u snijegu zaključujemo o tome koja i kakva vrsta životinje je ovuda nedavno prošla. Tko zna koliko smo, pri takvom zaključivanju, bili daleko od istine?