Daniela Bobinski | Djeca leta

Koliko si puta izgubio bitku?
Onu čestu,
u kojoj poziciju svakog borca znaš.
Koliko si puta imao na vidiku,
postrojbe svoje i njihove,
na istom mjestu baš?

Koliko ti je puta zastava pala u blato,
i gazili su je nemarno, kao da je trava,
da li još uvijek jednako stisne ti se srce,
dok njihov korak njome poigrava?

I kako je bilo iz prašine gledat,
njihov hirovit, pobjednički ples,
kako je bilo opet se predat,
zarinut glavu u pijesak i plijes?

Koji puta dovoljno će biti,
da jednom, zauvijek odustaneš?
Kada će se prestati ogledavati,
da li ko luda opet ustaješ?

Koliko puta? Taj odgovor znaju,
oni koji rado na megdan staju,
ožiljke svoje, ko epolete nose,
dok vjetar im mrsi krvlju umrljane kose.

Nema tu zapravo velike tajne,
zaustavit takve može samo grob,
jer to je tako:
ne možeš imati pticu u duši
i biti nekom rob.

Odakle ti snaga, zar  još nisi naučio?
oni,  moćnici, stoje, pa se čude,
ne mogu razumjeti, ne shvaćaju nikako
da u toj priči, zapravo, oni su lude.

Ne znaju oni, da tu pomoći nema,
da čut će se vječno pobunjenički krici,
možeš gradit  krletke, možeš kresat krila,
ali  ne možeš uništiti san o letu ptici.

Čim odahne malo uzdrhtalo srce,
ono počne sanjati planinske vrhunce,
i vjetar u peru, i nebo u oku,
domovinu letača, prostranu, visoku...

Ah, ta luda djeca leta,
stanovnici su nekog sasvim drugog svijeta,
na tlu prašnjavom mjesto im nije,
već tamo gore, gdje sunce se smije,
 i modrina plava zauvijek postoji,
ah, nebo, nebo, mi vječno smo tvoji!                                         


Daniela Bobinski (Iza šutnje)