ostavi patuljke nek´ se iza gljiva
crvenih kao krv skrivaju
i hodaj...
Kiša spušta svoju prozirnu koprenu
na grad
asfalt i odrazi se miluju
Prošle su tri godine
dovoljno je, kažu
za zaborav
hodaj...
Jutro donosi maglu
rastaču se sitne kapljice
grickaju obraze
Gazim po lokvicama
mazeći zaspalo dijete
u sebi
Probudi se, šapćem
hodaj, samo hodaj...
Zamagljeni prozori
kažiprst sam bježi
riše konture lica
osmijeh
rub naočala.
Kod usana zastajem
Hoću li znati narisati okus?
Koliko vilinskog praha
treba za zaborav?
Hodaj...
Više ne sanjam
ulicom plove papirnati brodovi
vile plešu nad krovovima
bude se prvi dimnjaci
vatra dogorijeva
Otisak suhih usana
na zamagljenom prozoru
poneka izgubljena kapljica
u kutu pod trepavicama
oštar vjetar za sjevera
Hodaj...samo hodaj.
Kiše su zaspale
oblaci nose vile na sjever
u pamučnim kolijevkama
na doku se njiše brod
sa zmajem na provi
Vile su ga zatočile konopcima
ukrotile gropovima
ispod zlatnih niti sutona
prije odlaska.
Eh, da mi je samo na trenutak
vilinski štapić...
Pasarela je skliska
no ipak...ono dijete u meni
nema mira
pleše na prstima...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.