Kolumne

petak, 13. siječnja 2017.

Sven Adam Ewin | Igra


Igra se dijete, jer je igra sámā
I bocne se na čarobno vreteno.
(Pa stiska zube… Pa je u suzama…)
Igra se, al' već je polusneno…

I zaspe Dijete, a Čovjek ide dalje
I čini što je u životu nužno:
Lakta se. Grize. Pokazuje ralje.
Jer život igra i grubo i ružno.

I njegove su bitke neizvjesne.
Stalno se važe neto ili bruto.
Pa tko da misli, dok oluje bjesne,
Na djetinjstvo, u igri prekinuto

Kad sve se smiri i ožiljci zbroje,
A tvoj je saldo: ni slatko, ni slâno,
Poljubi tada ono Dijete svoje,
Koje u tebi spava, začarano.

Igraj se s njime tamo gdje si stao
Pa nek te neki i gledaju čudno.
Ti sada znaš, što prije nisi znao:
Sve, osim igre… sve je uzaludno.

Svoj život primi kao dječju šalu
I ne plaši se onog hladnog žmarca,
Što će te proći, kada u zrcalu,
Umjesto sebe vidiš lice... starca.

Nema komentara :

Objavi komentar