umorno završava
kao prvi znak bolesti
nervozan od tolikih promjena
sa riječima
koje se slijepo odbijaju
između nas
kao pradavni otrov
od kojih prži jednjak.
U velikoj gluhoći
što prenosi tajnovite poruke
pije se bijelo toskansko vino
čije ljekovito izobilje
razabire krikove grgljanje straha
nad ambisom.
Zapravo skriveni
iza zabravljenih vrata sna
u kući bez zidova
u dimu bez vatre
naglasak naše prisnosti
kao i druge životinje
spominjemo naš prvi snošaj
kada obećavali smo jedno drugom.
Nejasna glazba vjetra
podiže unakažene ruke
vraćajući nas iz mrtvih
do visine čvršće od stvarnosti
u šutnji među prirodnim ruševinama
i spaja modre usne
u poljubac
s kojim valja izroniti
u novi dan
pobjedničkim povikom onih što dosežu dno.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.