Ana - Marija Posavec | Kameni grad i crvena Luna

…a život se gasio.

Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Svoj grad. Kamen. Prazan.
Kao pakao je izgledao, živo mrtvilo pod punim mjesecom. Srebrom ga je bog noći odozgora milovao.
U grudima je nosila neke tuge. Stare. Stotinu njih. I svojih. I tuđih. Najviše je bilo onih tuđih patnji, tuga – svih onih koji su u to gluho doba u svojim domovima odmarali umorna tijela, umorne umove.
Pitala se – zašto tako snažno osjeća ljude. Pitala se zašto je i sama čovjek, ako su joj otkrivena anđeoska znanja? Strese se pri samoj pomisli i pogleda gore...

Sjedila je uz prozor promatrajući kameni grad. Taj, kameni grad nije bio njezin. Vjerovala je da postoje gradovi od zvijezda, gradovi od leda i kristala... Ondje, znala je, u jednom od takvih rođena je dušom.

Zvale su je odozgora zvijezde, zvali su je gore mjesečevi ljudi. Svake večeri pjevali joj pjesme prije no što bi ju svladao san.

Svake je večeri neki drugi mjesečev stražario tiho pored njezinoga kreveta i čuvao joj mir snova. Nekad bi i ti mjesečevi, koje nije vidjela, ali jest osjećala – nad njom plakali.

…a život se gasio.

Znala je ona to. Da se gasi. Da kopni. U zatvoru bijele svoje odaje.
Gledala je kroz prozor staklenim očima. Na licu joj se pojavio osmijeh. Velikom mjesecu, moćnom i snažnom koji joj je ujedno u takvim noćima bio i lječnik i krvnik. Bio je podsjetnik na one tihe, ljudske, obične – beznačajne boli. Kad bu mu se tako nasmiješila, znao je Mjesec, njezine misli. Iako su joj oči bile staklene, tijelo umorno – iako je bivalo jasno sve, ali baš sve to – kao na pladnju s prozora upućeno njemu jedinomu; ona je tražila još boli. Bez obzira hoće li joj krhko tijelo tuđe i svoje muke izdržati, otvorila je srce stigmi od srebra. Iščekivala je ponekad i mač posred grudi od onog mjesečevog, što joj je znao ponekad stražariti pored kreveta. Vjerovala mu je sasvim. I nije.

Živjela je ne tražeći smisla. Kameni joj je grad bio lijepi kavez, hladna krletka koja se imala jedne večeri napustiti. Za sve je postojalo vrijeme. I to joj je bilo jasno.

Zatvorena u kamenu, poželjela se potoka i jezera, proljetnoga vjetra u krošnjama, tamo negdje daleko – gdje bi ju noge hitro ponijele kad bi u njima još bilo snage. No, nije je bilo. Čak ni da podigne ruke licu i otare tragove s umornih očiju. Žeđala je za vodom u kojoj će oprati dlanove, pod prstima osjetiti struje ozdravljenja.
   
Ozdraviti od bolesti, ozdraviti od boli, namignuti pakosno smrti u liku zgodnoga momka pod šeširom širokoga oboda što se šuljao redovno ispod gradskih zidina.

Pod crnim šeširom, skrivajući pogled, s mačem oko pasa i plemićkom opremom odlazio je u kulu. Ondje ga je vladar noćnoga neba uvijek čekao. Nije željela znati zašto. Pravila se kao da ne zna.
   
Željela je posljednjih večeri nešto drugo:
„Samo daj da dođe. Neka mi dođe... Vrijeme mu je...“

…a život se gasio.
   
    Umornim se tijelom strovalila na postelju. Nosila je dugu, bijelu spavaćicu.
    Brzo je utonula u san.
   U snu je željela doseći mir – san ju je odvraćao od teške stvarnosti, od kamena na leđima, na prsima, u venama. U snu je susrela smrt. Crvena je luna nagovijestila tu krasnu damu u muškome liku, sjala joj je kao večeras u snu s prozora.


    Otvaranje starih vrata nije joj natjeralo tijelo trzaju. Bila je mirna. Neobično mirna. „Možda mi je molitva uslišana?“ pomisli za sebe pomalo sebično, zažmiri i odglumi još nekoliko trenutaka da spava.
„On je... Mora biti! Ni moj, ni njihov, onaj što mi je u snove donosio crvenu lunu!“
Sjeo je mirno pokraj njezinoga uzglavlja. Pomiluje ju po glavi i hladni joj dlan nasloni na vrelo čelo, maknuvši nekoliko pramenova kovrčave joj duge kose u stranu.
Nagnuo se i šapnuo joj stihove:
„Ako umrem, ostavite prozor otvoren…“
– Lorca... – prozborila je jednako tiho kroz osmijeh, ne krijući oduševljenje što joj poslanik iščekivanoga trenutka citira najdražega pjesnika.
    „Oh, Lorca! Dobri stari Lorca! O Cordobo pusta i hladna, cilju nesuđeni... Prozor... Balkon i put… On je… Lorca je… Jedinstveni Lorca...“    Pogleda u nj i pogledom mu prođe cijelom tunikom sazdanom od crnine.
– Reci mi, posjetitelju moj... Zašto su ti oči tako tamne...? Kriješ li u njima crvenu lunu? – upita ga, ali osjeti umor u kostima, nemoć u venama, maglu u nosu, željezo na usnama.
Učinilo joj se, samo na moment, kako je svijet – stao.
Kako je prestala – disati.

Udahne još jednom i sve se ponovno pokrene, panikom možda, zadnjim dugim dahom upita tiho:
    – Hoće li boljeti? – zapita tiho.

Momče se mlado pod špicastim šeširom velikoga o
Silina i energija, moć hladnoće i pustoši prođoše joj kroz tijelo.
Pogledala je na svoja prsa i ostade u pretposljednjem momentu u čudu. Ugledala je između grudi kamenu ružu, kožnatu možda, možda čak i srebrnu.
Oči joj postadoše kristalne, otvorena usta on je preuzeo svojima – udahnuvši u sebe njezin životni dah. 

Odmicao se od nje polagano, sklopio joj oči dugim hladnim prstima.
Prenula ga je zadnjim svojim dahom i glasom, možda čak i osmijehom:

– Kad umrem… ostavi prozor otvoren…
   
…i život se ugasio.

Mjesec ostade srebrn i jak.
Noć je i dalje bezvremenski tekla – dalje.

boda osmijehnuo i odmahnuo glavom. Otisnuo joj je hladni poljubac na čelu.