Kolumne

srijeda, 11. siječnja 2017.

Ivana Šojat | Grad


Svaki grad ima svoj miris. Kao što i nutrina svake kuće miriši na njezine ukućane, na njihova omiljena jela, na čistoću, nered, duhan, prašinu, knjige, na slatko od trešanja, zimnicu. Ili na tugu i samoću. Grad miriši na stabla koja bilježe porube njegovih kolnika. U lipnju miriši na lipe. Na čaj od lipe, kad se preko cvijetnjaka krošnje razlije razuzdani pljusak mladoga ljeta. Pljusak koji nas sjeti prvih dokoljenica pred kraj školske godine, nasmiješenih razrednih fotografija, djece koja su do neprepoznavanja izrasla u ljude.

Grad ima svoje bore, nehotične tragove što su ih na žbuci pročelja ostavili vrškovi sječiva sablji konjičkih časnika, brazgotine što su ih na njima ostavili nokti ljudi koji grčevito bježali od kuge, gladi ili progona... Uz one koji ga paradoksalno istodobno ljube i roditeljski i djetinje, grad ima i svoje nasilnike koji ne znaju, kojima nitko nije objasnio da je grad što ga žele svesti na vomitorij i pisoar scenografija svega što jesmo, poprište svega što činimo. Nitko im nije rekao da je jedna jedina, obična, možda natrula klupa zapravo spomenik nečijeg uznesenja u ljubav, hranilište ptica nebeskih...


Ulomak iz eseja "Grad", zbirke "I past će sve maske"

Nema komentara :

Objavi komentar