Zimske radosti Piše: Božana Ćosić
Kao i svake godine opet je snijeg iznenadio zimsku službu. Pa koga ne bi? Što mu bi pa da padne u prvom mjesecu?! Pada i očito ne misli prestati. Ulice su zatrpane i samo zahvaljujući Hrvoju na vrijeme stižem na posao. Inače, nema šanse, ne bih se usudila voziti, a gradski prijevoz ne dolazi u obzir, tek tada bih izgubila živce. Ali nije snijeg donio samo muke u prometu – odgodio je traženje poslovnog prostora. Možda je to dobro, pomislila sam, jer iako sam podržala ideju, mišljenja sam da je trebamo pustiti da odstoji, da se slegne, pa tek onda načiniti konkretne korake. Ne petljam se previše, naravno, iznesem svoje mišljenje, ali ipak se držim na distanci. Iskustvo me naučilo da o svemu dvaput promislim pogotovo kada je u pitanju nešto veliko.
Sve drugo u mom životu polako se slaže i sjeda na svoje mjesto. Otkada radim, s mamom sam super, čak smo produbile odnos. Obje smo pune razumijevanja i volje što je i više nego dovoljno za kvalitetan zajednički život. Da, ponekad mi prigovara što je još nisam upoznala s Hrvojem, ali evo, odlučila je taj korak prepustiti meni. Shvatila je da osjećam da još uvijek nije pravo vrijeme. S tatom se redovno čujem i s nestrpljenjem čekam njegov dolazak, a trebao bi doći za nekih mjesec dana. I nije to zbog činjenice da mi je obećao donijeti novi mobitel, sada si sama mogu kupiti novi, ali veseli to što misli na mene. Ah, zbilja je lijepo kada čovjek ima vlastiti novac. Ponekad mi je mrsko, zapravo, često bi vrištala od muke kada moram na posao, ali nekako izdržim, u biti, dan se okrene u trenu i to me gura naprijed.
S Tinom i Lanom je također sve u redu. Obećala sam si da neću ishitreno reagirati što god mi rekle i možda je baš zbog toga sve u redu, jer znate kako to ide: od jedne riječi nastanu dvije, od dvije četiri... i evo ga - muha se pretvori u slona...
Ajme, sad kada zavirim u svoju glavu, zvučim si pametnije, ozbiljnije i „kvalitetnije“, a to me upravo ovaj tren malkice uplašilo. Hajd, pametnije i „kvalitetnije“ nikada nije od viška, ali ozbiljnije me plaši. Nipošto ne želim biti tamo neke ozbiljna teta, ne želim izgubiti dijete u sebi... Svakako postoje određene stvari na koje moram gledati ozbiljno, a ne djetinjasto, ali moram, baš moram zadržati i dozu neozbiljnosti. Nikada je neću maknuti iz srca, jer život bi trebale sačinjavati i djetinje radosti. Stoga, ovaj tren hitam nazvati Hrvoja, Tinu, Lanu i Antonija. Zapovjedit ću im da se čim prije nacrtaju u obližnjem paku. A dok ne dođu, za to ću vrijeme načiniti anđela u snijegu i jednog malog snjegovića.
Prepustit ćemo se zimskim radostima i to baš djetinje, jer ne želim da nam se desi da zamrzimo snijeg. Znam, znam, sve mi je jasno... Snijeg donosi nevolje, iritira ljude kada moraju ići na posao i obavljati druge dužnosti, ali opet nije sve tako crno. Potrebno je samo malkice osloboditi se okova godina i pogledati dječjim očima.
Pogledajte... Sve izgleda drukčije, zar ne?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.