Kolumne

subota, 21. siječnja 2017.

Daniela Bobinski | Fejker


Nastavak priče: Čovjek koji je plašio ljude - 3.

Dorian je žurio uz ulicu shvativši da postoje  velike šanse da će opet zakasniti. Nakon ona tri sata jučer ovo mu definitivno nije trebalo. Smišljao je novu ispriku, u mislima ukrašavajući onu za jučer. Razrednica je već postala gotovo imuna na njegove dosjetke i kreativne izlike za kašnjenja ili nedolazak na sat.

Što je više razmišljao, sve mu se više činilo da neće povjerovati u jučerašnje opravdanje o kašnjenju vlaka. Istinu joj nije mogao ispričati. Nasmijao se. Istina je ovoga puta bila nevjerojatnija od laži koju je smislio. Tko bi mu povjerovao da je stajao jučer u skupini ljudi pod stablom s kojeg je lajao neki gospodin u odijelu.  „A lik je fakat kralj!“ opet je pomislio. Volio je sve što je neobično i drugačije, to se sjajno poklapalo s njegovim mladenačkim osjećajem prkosa i bunta spram uvriježenih pravila i ograničenosti odraslih. Pravila! Pravila! Pravila! Imao je osjećaj da je ova civilizacija potrošila polovinu povijesti na donošenje ovih i onih pravila. Uzmimo samo na primjer vrste čaša koje treba upotrijebiti za određeno piće. Koja blesava civilizacijska norma. I to je bila samo jedna od njih.

Približio se školi te je, preskačući po nekoliko stepenica, prešao stepenište i uletio u hol. Upravo je zvonilo. Požurio je hodnikom i ušavši zatim u učionicu s olakšanjem primijetio da profesorica još nije stigla.

Bacio je torbu na pod pored klupe, na brzinu se skinuo, ugurao jaknu u ruksak i sjeo.

Prošao je rukom kroz kosu i ne bi li makar privremeno ukrotio nestašan pramen kose koji mu je opet pao preko lijevog oka i usput provjerio je li Lana danas u školi. Sjedila je glave oslonjene na ruku dok joj se  plava kosa u valovima spuštala niz obraz i ramena.

„Opet je neizbježno prekrasna!“ pomislio je. U promatranju „prirodnih ljepota Republike Hrvatske“ prekinula ga je profesorica koja je upravo ušla u učionicu.
Sjela je i zatim ih obavijestila da će danas zamijeniti sate, prvo će biti sat razredne zajednice, a zatim sat hrvatskog jezika.
„Divno!“ pomislio je Dorian, sad mi je otela sat vremena za uljepšavanje isprike. Onda je započela, nije dugo čekao da ga prozove.
- Dorian Morić.
- Da, profesorice?
- Tri prva sata jučer?
- Opet vlak, profesorice.
Razrednica ga je pogledala preko naočala i sumnjičavo ponovila:
- Opet?
- Profesorice, nisam ja kriv. Poslali su autobuse, al' dok su došli, dok je stig'o do Zagreba, dok sam ja doček'o tramvaj. Šta ja tu mogu, da ih tražim da mi napišu ispričnicu?
- Doriane, ali ovo nema smisla. Trebao bi u tom slučaju ići na vlak ranije.
- Dajte, profesorice, vlak prije ide u 5, nemojte to tražit' od mene. Uostalom šta sam ja kriv šta nam željeznica funkcionira ko u Sibiru za vrijeme najveće zime. 
- Što, Doriane.
- Šta što?
- Kaže se što, a ne šta.
- Ha?
- Što sam ja kriv, a ne šta sam ja kriv.
- Niste vi ništ krivi profesorice, baš k'o ni ja.
Razred se nasmijao, a profesorica je dodala.
- Dobro, sjedni, sjedni Doriane, nećemo se sad prepuštati tvom zabavno umjetničkom programu.
- U redu, profesorice, kak' vi kažete - dodao je Dorian samozadovoljno se nasmiješivši. Ovaj put je bilo lakše nego inače.
- Budući smo ovo prilično brzo riješili, idemo odmah na hrvatski. Lektiru ste naravno svi pročitali?
U razredu se začuo tihi žamor.
- A to je trebalo za danas? - upitao je netko.
-Ne, za treću godinu fakulteta - odgovorila je profesorica.
„Obožavam kad su ironični“ pomislio je Dorian, pa rekao na glas: 
- Ja sam onda oslobođen, profesorice, ja idem  u zidare, za to ne treba faks.
- Ti to pokušavaš biti duhovit, Doriane?
- Ko? Ja? Nikad, profesorice. Čuo sam za te slobodne zidare, pa sam mislio to bi dobro leglo mojoj slobodoumnoj prirodi, još sam i na svježem zraku…
Smijeh se širio učionicom i profesorica je znala da će još jedna dosjetka prerezati sve spone kontrole koju je imala nad ovom mladenačkom energijom koje je bila puna učionica.
-Vidim raspoloženi ste za šalu, dakle, Marta, pročitat  ćeš nam dio u kojem vojnik laje na žarulju.
- K'o laje? – izlanuo je Dorian iznenađeno.
- Doriane, kako to misliš, tko laje, znači li to da nisi pročitao knjigu?
- Ma ne, mislio sam…- pa doda više za sebe - A ja mislio lik je kralj. A ono, on običan kradljivac ideja.
- Tko, Doriane? Izgubili smo te.
- Niste vi mene izgubili, jer me nikad niste ni našli - reče Dorian ljutito i razočarano, shvativši da se dao oduševiti od nekog običnog imitatora.
- Kako dubokoumne izjave, možda bi trebao i ti napisati kakav roman - zajedljivo je prokomentirala profesorica.
- Ma sigurno, zvat će se „Zablude mladog Morića“.
Razred se opet smijao i profesorica je osjetila da joj ponovno izmiču iz ruke.
- Marta?
Dorian se nervozno meškoljio na stolcu i kao i obično poluglasno komentirao:
- Idiot.
- Idiot? Od Dostojevskog? – upitala je profesorica ponadavši se - Uvidio si neku poveznicu?
Dorian je ustao i počeo hodati po učionici, sasvim izgubljen u svojoj ljutnji mašući rukama kao da predaje:
- Idiot nas je sve prevario. Ja sam mislio da je on neki savršeno originalan lik, a on je pokupio ideju iz knjige i hladnokrvno je prezentirao kao svoju. A mi smo mu tamo pod drvetom pljeskali ko zadnje budale.
-  Mora, daj sjedi, kaj si ti prolup'o čovječe? - dobacio mu je prijatelj iz klupe.
- Onaj lik o kojem sam ti pričao jučer, onaj koji je lajao na Zrinjevcu, on je to sve pokupio iz Kiklopa, kak' ne kužiš, lik je običan „fejker“.
Profesorica je polako počela povezivati stvari. Dorian je, dakle, bio na Zrinjevcu jučer među ljudima koji su bili oko  „Čovjeka koji je plašio ljude“ . Pročitala je taj članak danas ujutro u zbornici uz kavu, privukao ju je naslov, no tekst je uobičajeno bio duboko ispod razine očekivanog. Osim toga, ona je pomislila isto što i Dorian sada. Bio je to neki loš pokušaj originalnog performansa. No, u ovom događaju ona je vidjela svoju priliku da napokon zauvijek zauzda ovo živahno, pomalo nervozno, duhovito i kreativno stvorenje ili ga makar pridobije na svoju stranu.
- A vlak? - upitala je.
- Koji vlak? – pitao je Dorian još uvijek vidno uzbuđen.
- Vlak u snijegu, Doriane. Sibirskom. – dodala je likujući.
Dorian ju je šutke promatrao. Ovu je bitku dobila ona.
- Ok. Vlak nije kasnio. Ja sam kasnio, jer me zanimalo kaj će bit s tim likom koji je lajao na ljude jučer. Na Zrinjevcu.
Prije nego previše zaintrigira maštu ostalih profesorica ga je prekinula:
- Znam. Čitala sam članak. No to ništa ne mijenja u činjenici da si očigledno lagao navodeći razlog izostanaka.
Dorian je sjeo. Ovu bitku je definitivno dobila.
- Ovako ćemo, Doriane – rekla je profesorica uživajući u trenutku nadmoći koji je ovako nenadano osvojila - opravdat ću ti ove sate i oprostiti ti ovu laž  u jednom slučaju.
Dorian je pozorno slušao, baš kao i cijeli razred.
- Pronaći ćeš mi „Čovjeka koji plaši ljude“ i otkriti zašto to čini. Očekujem esej na stolu kroz nekoliko dana. 
- Ali, profesorice, kak' ću ja njega sad pronać' - rezignirano je odgovorio Dorian, premećući u glavi sve moguće scenarije koji bi se mogli razviti iz ove situacije, uviđajući da za njega niti jedan neće imati sretan kraj.
- Istraživanje, Doriane, to je temelj svakog dobrog štiva - rekla je sasvim mirno profesorica, uživajući u muku koji je vladao učionicom. Ova je pobjeda bila rijetka i ona je svojski uživala u njoj.
Zazvonilo je. Profesorica je podigla dnevnik i zabacivši kosu još kratko dodala izlazeći:
- Kiklop sutra, narode.
Učenici uz komešanje izašli,  a Dorian je ostao sjediti analizirajući što se upravo dogodilo.
Onda je primijetio Laninu crnu haljinu pored klupe. Podignuo je pogled. Lana ga je prvi put promatrala s osmijehom, stajala je pored klupe držeći nekoliko knjiga u rukama.
Sasvim mirnom glasom je rekla:
- Lika je odvezla hitna, na psihijatriju. Znaš datum, vrijeme i mjesto, to je neki početak, zar ne?
Okrenula se i izašla. Dorian je sjedio još uvijek zbunjen činjenicom da mu je prišla. On nije pripadao njenom krugu ljudi. „Datum, vrijeme i mjesto“. To jest neki početak.
Nasmiješio se, pograbio ruksak i pojurio za Lanom niz hodnik.  

Nastavak slijedi!

Nema komentara :

Objavi komentar