Kolumne

srijeda, 28. prosinca 2016.

Tino Prusac | Dvije tisuće i neke



Moj boravak u ovoj, kako je neki vole nazivati, dolini suza, nije dug. Svejedno, ta dolina suza, taj svijet u kojem sam se zatekao, magičan, na svoj naopak način, naveo me na mnoga razmišljanja, vraćanja na isječke vremena, jer pamćenje ne trpi ništa, već isječke iz vremena, iz nenadoknadive prošlosti, istinu o nepovratnosti, o prolaznosti.

Uglavnom, sjedimo na nekakvoj terasi iluzija i polako ispijamo pića, neki u paru, neki u društvu više ljudi, a neki sami.
U konačnici svi smo mi samo tijela kroz koja struje razne energije.
Energije putuju noseći u sebi spoznaju ljubavi, ljepote, glazbe, umjetnosti..., a ima li što snažnije i emotivnije?
I tako čekamo dan koji će nas na trenutak izbaciti iz rutine, dan koji će se sjećanjem moći izdvojiti od svih ostalih u koje zalazimo ploveći marginama sadašnjosti, zato jer osjećamo da smo dio svijeta koji je izvan svake logike jednostavnosti.
Sve je jednostavno. I sve prolazi.
Postoji više svjetova unutar ovog našega. Živimo u društvu koje je tek prividno. Problemi, oni istinski, kao glad, nezaposlenost, beskućništvo, kako prezimiti...nestaju u slikama. Apstraktnim i nedokučivim .
Sve se svodi na utrku s vremenom. Trka za novcem, neostvarene želje...Postoji nekakvo infantilno uživljavanje u more apstrakcija. Bijeg izvan dometa jurisdikcije svakodnevice.
Svakodnevica melje, a sva događanja, koliko god bila brutalna, publiku ostavljaju zatečenom u veličanstvenoj glumačkoj igri. Kao u teatru.
Povratak u stvarnost pretočen je u pljesak divljenja kataklizmičkom rješenju.
Pitamo se kako je to moguće?
Nažalost, moguće je.
Dvije tisuće i neke...

1 komentar :

  1. Lijepo pretakanje misli....Ba čitatelju je da nastavi.....

    OdgovoriIzbriši