Svijet je žestok.
Kao žestoko piće s nogu popijeno u hladnoj večeri. A ja kao promatrač stojim izgubljen u svom svemiru. Ako izgledam sretan, to je prevarantica priroda.
U glavi mi je lepeza od više boja. Odvojen sam i bačen u prostor.
Pitam se čemu sva ta bjesomučna vika, sva naguravanja, sve konfliktno, kao da je bitno?
Vrata se često otvaraju, osjećam podređenost igrokazu svjetla. Lica čiji svijet ima svoje zakone, a ja sam daleko.
Promatram gužvu, vrevu, pomijeśanu prejakim mirisom piva i zvukova.
Bend svira poznate stvari...
Mutan svijet i površan.
Tražim slike, radoznalost očiju pluta kroz otpuhnute dimove cigareta.
Nema slika, manjak raznolikosti, bezoblična zbivanja u mraku.
Sve što je imalo izraz, zatajilo se.
Postoji samo oštar osjećaj jedne riječi: zrak! To je ono što mi treba!
Izlazim na večernja svjetla. Udišem ugodu dok zvukovi grada tutnje kroz prostor. Misli su otišle, ostavile me, a i to stvara osjećaj ugode.
Okupan u zraku, u svjetlosti, u nematerijalnom prostoru i halapljivosti svježine.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.