Kolumne

subota, 17. prosinca 2016.

Robert Janeš | Volimo li poklone?



Ima li u životu neki znak kojim se, kao u notnom pismu, prethodno povišeni ili sniženi ton vraća na temeljni ton? Sjetiš se dana kada se sve zapetljalo zakompliciralo i staviš znak razrješilice ispred tog dana. I sve se vrati na početno. Probajmo još jednom sve ispočetka. Koliko dug život za to treba biti?

Gledam ga jučer. Hodamo po dućanima u pretposljednjem satu rada istih. Nismo zbog obaveza stigli prije. Kupujemo poklone za najbliže. I za sebe. Strpljiv je, mota se okolo i pomaže mi izabrati. Šaljem ga da pogleda neku odjeću za sebe. Odlazi, na krivi odjel, jasno. Onda se vraća. Kaže da je našao nešto na sniženju, neke flanel-košulje koje voli nositi. Kaže da nema ništa drugo što mu se sviđa. U pet minuta je uspio pregledati cijeli dućan. Prvo ženski dio na koji je zalutao i trebalo mu je 4 minute da shvati gdje je, a onda je u jednoj minuti vidio svu odjeću na muškom odjelu i izabrao si što želi. Sladak je, nije li?

Ukusi su nam različiti. U svemu. Ima nešto podudarnosti ali one se odnose na općenite stvari. Jedna od njih je da pokloni za ovaj blagdan trebaju biti skromni. Mada nismo vjernici koji idu u crkvu, odgojeni smo u katoličkom okružju i Božić nam je ono vrijeme kad želimo srediti stvari i biti zajedno u skladu s onima koje volimo. Nije da su nam „bili uspješni“ dosadašnji, ali „ne znači da treba odustati“. Uvijek ima nade. Možda. Samo, možda ima i "da" i "ne" oblik...

On si je sam kupio poklon i rekao da mu to poklonim. Kupio je nešto i meni.
I ja sam sama sebi kupila nešto pa će mi to biti poklon koji „neće falit“. A i njemu sam kupila nešto. Pokušat ćemo se veseliti zajedno kad ćemo otvarati poklone. Još jedan Božić zajedno. S poklonima.
Jesmo li ikad pokušali bez poklona?

Nema komentara :

Objavi komentar