Kolumne

subota, 17. prosinca 2016.

Katarina Mijatović | Ponos, moj doživljaj domovine


           Davno je to bilo, ima tome četrnaest godina.

           U mojoj obitelji jedan dan iz te godine prepričava se kao sudbonosan. Meni je tek blijeda uspomena. Sada znam da je to bilo vrijeme stvaranja moje domovine. Uvelike se ratovalo i Vukovar je već pao, pričali su. Za jednog sina moji djed i baka nisu znali gdje je. Nije ga bilo već mjesec dana. Svaku večer molila se obiteljska krunica za mir i prestanak rata, te da se moj stric vrati živ. Tokom jedne večeri na prozor su pokucali neki ljudi u civilu:

            „Martine…imamo poziv za Matu!“ – obavijeste djeda. On se samo pokunji.

            „A Luka…imal glasa?“ – upita jednog, očigledno poznanika jer po ponašanju moglo se vidjeti da se znaju već od prije.

            „Dolazi uskoro…živ i zdrav je!“ – rekne ovaj. Djedu zaigra osmijeh na usnama. Prihvati poziv za mog drugog strica. Lagano zatvori prozor, a onda naglas stane čitati:

            „Pozivate se da se javite na raspored u…brigadu. Sa sobom ponijeti pribor za osobnu higijenu, itd.“

Tu stane. Svi smo s nestrpljenjem iščekivali da nastavi čitati. Nije mogao. Suze su mu mutile pogled, a usne se iskrivljivale u plaču. Jecao je poput malena djeteta. Baka mu priđe. Gladeći mu kosu upita:

            „Šta je Martine?“

On se primiri, a zatim progovori:

            „Babo…pa ovaj nije ni došao, a drugog nam odvode…mora se javit sutra ujutro!“ – rekne, a zatim poklekne na noge. Prekriži se i otpočne moliti. Svi do jednoga povedu se za njim. Orilo se iz sveg glasa.

            Konačno je poslužena večera. Servirala je moja mama. Jelo se u miru i tišini, svatko sa svojim mislima. Meni su pričali kako sam jedino ja bila nemirna. Stalno sam nešto ispitivala i skakala po kući.

            Bilo je vrijeme za spavanje. Svi su pošli na počinak. Tako i moji.

            Nalazeći se u sobi, tiho su razgovarali. I danas me znaju podsjetiti kako sam ih špijunirala jer sam oh sutradan ispitivala o svemu što su pričali.

            Stric Mato, vratio se kasno od zaručnice iz Županje. Govorili su kako je s velikim ushićenjem primio poziv za mobilizaciju. Skakao je i veselio se.

            Svanulo je novo jutro. Sunce samo što se izdiglo na istoku šarajući poljem i vrbicima preko krovova niz kuće u naše dvorište. Svi su se pozdravljali s njim kao da ga više neće vidjeti. Djed i baka su plakali, a tata je bio nervozan. Odlazeći podigao me je. Odnekud iz džepa izvadi čokoladicu. Sada kad ih vidim u trgovini, znam da je bila „životinjsko carstvo.“ Mamio me da ju uhvatim. Istezala sam ruke i molila da mi ju da. Konačno popusti. Utisne mi poljubac čiju toplinu usana i danas osjetim na desnom obrazu, a na mamu podigne ruku kao znak pozdrava. Gledali smo kako veselo korača, uspravno, uzdignute glave. Negdje na prvom zavoju izgubi se iz vidokruga. Svi se vrate u kuću.

            Kuhala se druga kava.

            Uz snažnu škripu kočnica po betonskom mostiću što se nalazio ispred kuće, zaustavio se vojni džip. Iz njega istrči moj najstariji stric. Tražio je Matu da se pozdravi. Na brzinu mu objasne kako je već otišao, na što se on izgubi vozeći za njim.

            Plač je zamijenilo olakšanje. Ovoga su ispratili, a drugi se nakon mjesec dana vratio živ i zdrav.


            Nakon nekoliko tjedana izmjenjivale su se smjene. Viđala sam oba strica. Stric Mato je zadužio kompletnu uniformu i oružje. Vidjela sam u njemu Ramba. Grdosija od čovjeka, veća i od mog tate, atletski tip.

            Negdje u šestom mjesecu nad selom su se pojavili avioni.  Sirena s vatrogasnog doma pozivala je na zračnu uzbunu. Prvi avion istresao je teret negdje u Bosanskoj posavini, a zatim i drugi.

            Svi smo bili u polju osim stričeva koji su bili negdje na ratištu. Nešto se radilo, a za mene su ponijeli ležaljku koju su stavili pod traktorsku prikolicu. Tamo su me ostavili. U naletu aviona pokupe me te zajedno sa mnom zalegnu u obližnji kanal. Danas mi još zvone riječi:

            „E, čija li će majka danas zaplakati!?“ – kao da je slutila, baka se upitala.

          

            Ne mareći za avione, dida upali traktor. Poveze nas doma. Drmusali smo se kao rastresiti krumpir. Svugdje nas je bilo po prikolici. Nitko mu nije prigovarao, važno je bilo da se stvorimo doma prije novog naleta. Nikad se nije znalo gdje će istresti svoj teret.

            Tetka, koja je stanovala dvije kuće dalje, otvori nam dvorišna vrata. Bila je uplakana. Stane pred baku i zajeca:

            „Mama, Mato je ranjen…u bolnici je, u Cerni!“

Ona se skoro srušila na zemlju. Pridrže ju. Potpuno smiren, djed se odmah našao do „Lade“ i okrenuo ključ. Utovare se na brzinu i krenu. Ostale smo doma samo mama i ja. Tada nisam bila svjesna svega što se događalo. Znam da su se brzo vratili. Govorili su kako su ga vidjeli živa. Još je bio pod anestezijom nakon operacije. Liječnici su rekli da se dođe oko 18 sati kada se trebao probuditi.

            Tako je i bilo. Otišli su u zakazano vrijeme. Samo je stric mogao ući unutra. Njega su pustili zato što je bio u policiji. Pričali su kako je izašao van i rekao:

            „On je umro!“ – da bi potom ispalio šaržer metaka u zrak.

            „Ovo je moja pošast vojniku i bratu!“ – hladnokrvno se vratio nazad. Pripremio je tijelo za pokop. Meni su govorili kako su strica ubili Srbi. Od tada nisam mogla pomisliti ni čuti za taj naziv.

Strica Matu sahranili su u odijelu koje su mu roditelji pripremili za vjenčanje .

Nestala je jedna mladost odnesena krhotinom granate. Nekoliko godina poslije rata umrla mu je i majka, moja baka. Propadala je s godinama. Ubio ju je dijabetes rata, ratna trauma i vječna bol.

Tada sam već bila krenula u školu.

Putovalo se na izlete, a onda su uslijedila vremena natjecanja. Uspješno sam predstavljala školu sve od Gradišta i županje pa Vukovara do Dubrovnika. Na raznim natjecanjima susretala sam vršnjake raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Nisu mi smetali. U duhu natjecanja trudila sam se biti najboljom, a ako i ne bih uspjela, pružala sam ruku pobjedniku. Nitko nije ni spomenuo rata. Govorilo se o ljubavima, školi i novim hitovima. Neki su slušali turbo folk, a neki opet Thompsona. Znali smo zapjevati pjesme i jednih i drugih.

Nakon svih putovanja, sjela bih s roditeljima i razgovarala. Zanimalo me njihovo mišljenje. Odgovor je bio kratak:

„Imamo državu, a život ide dalje!“

„Državu…domovinu krvavo stečenu!“ – odsiječem bijesno.

Poslije sam razmišljala o tome. Zaključim da živim u krvavo stečenoj domovini, otac bez brata, ja bez strica, otac bez majke, a ja bez bake. Progutala ih moja domovina, onakva kakvu sam ja upoznala.

Naučili me da ne mrzim druge.

Ostao mi samo ponos što sam Hrvatica.     

Nema komentara :

Objavi komentar