Prošlost i općeljudsko iskustvo života
Jedna od uloga pisca je, zapravo, da daje svjedočanstvo za buduće naraštaje, i da dugoročno utječe na ljude ... Premda na njih 3 - 4; ako ne danas, ono možda za 200 ili 300 godina ... Ja osobno, što vrijeme odmiče dalje, više egzistencijalnog smisla i težine, životne poruke i pouke nalazim u piscima i pjesnicima starih vremena.
Ogledalo suvremenog čovjeka i njegove psihe i razmišljanja postaju mi upadljivo djela, npr. za mene osobno čarobnog i rado čitanog pisca, Herodota, koji je nevjerojatno postmoderan, i po strukturi, i po odnosu, i sadržaju, ali bome i po stilu.
Među velike i značajne prozne autore, pored Dostojevskog stavljam i Herodota, prvog velikog proznog beletrističkog pisca zapadne književnosti. Promatram galeriju njegovih likova i svijet kako ga je on vidio, zamišljao i opisao ... Zatim, nepojmljivo su me se dojmili uradci engleskih metafizičkih pjesnika iz 17. st.; naročito stilom, i koncepcijom arhitekture i toka pjesme, ali i porukom.
Ljudsko iskustvo u njegovoj pojedinačnosti, u iskustvu svakoga od nas je univerzalno jer u sebi nosi svojstva i karakteristike općeljudskog. Vremenska razdaljina to zapravo samo još više potvrđuje.
Ti su ljudi i njihova djela utjecali na mene, ispunili mi život, učinili ga ljepšim i smislenijim. Često sebe, svoja čuvstva i misli bolje i jasnije prepoznajem u djelima ljudi koji su živjeli u raznim i davnim razdobljima prošlosti, nego u djelima suvremenika koja su često i duhom i stilom i porukom prilično jednolična, ujednačena i monolitna, mada se suvremenicima možda to tako i ne čini. Prošlost pruža nevjerojatnu raznolikost i raznovrsnost, i velika je privilegija naći se u dijalogu s velikim umovima prošlosti koji su tako i dalje prisutni, i dalje žive: sa svojim problemima, brigama i pogledima, koji su nam bliži nego što bismo željeli priznati.
Jer najviše što jedan čovjek i pojedinac može učiniti i doprinijeti svijetu svojim životom i postojanjem jest da utječe na druge ljude, da im bude svjetlo u njihovim traganjima, premda tek za šačicu njih ...
Ogledalo suvremenog čovjeka i njegove psihe i razmišljanja postaju mi upadljivo djela, npr. za mene osobno čarobnog i rado čitanog pisca, Herodota, koji je nevjerojatno postmoderan, i po strukturi, i po odnosu, i sadržaju, ali bome i po stilu.
Među velike i značajne prozne autore, pored Dostojevskog stavljam i Herodota, prvog velikog proznog beletrističkog pisca zapadne književnosti. Promatram galeriju njegovih likova i svijet kako ga je on vidio, zamišljao i opisao ... Zatim, nepojmljivo su me se dojmili uradci engleskih metafizičkih pjesnika iz 17. st.; naročito stilom, i koncepcijom arhitekture i toka pjesme, ali i porukom.
Ljudsko iskustvo u njegovoj pojedinačnosti, u iskustvu svakoga od nas je univerzalno jer u sebi nosi svojstva i karakteristike općeljudskog. Vremenska razdaljina to zapravo samo još više potvrđuje.
Ti su ljudi i njihova djela utjecali na mene, ispunili mi život, učinili ga ljepšim i smislenijim. Često sebe, svoja čuvstva i misli bolje i jasnije prepoznajem u djelima ljudi koji su živjeli u raznim i davnim razdobljima prošlosti, nego u djelima suvremenika koja su često i duhom i stilom i porukom prilično jednolična, ujednačena i monolitna, mada se suvremenicima možda to tako i ne čini. Prošlost pruža nevjerojatnu raznolikost i raznovrsnost, i velika je privilegija naći se u dijalogu s velikim umovima prošlosti koji su tako i dalje prisutni, i dalje žive: sa svojim problemima, brigama i pogledima, koji su nam bliži nego što bismo željeli priznati.
Jer najviše što jedan čovjek i pojedinac može učiniti i doprinijeti svijetu svojim životom i postojanjem jest da utječe na druge ljude, da im bude svjetlo u njihovim traganjima, premda tek za šačicu njih ...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.