Ana - Marija Posavec | San od bijelog pamuka

    Mrzila sam oduvijek svjetlost s ulice. Mrzila sam kako prodire preko zavjesa u spavaću sobu. Mjesec nisam mrzila, sve dok me nije izdao. Mrzim još uvijek svjetlost ulice, svjetlo lampiona koji guše i remete moju tamu.

    Nisam željela odraz u zrcalu koji me gonio tu noć. Možda... čak i lažem. Možda sam ga i zaželjela, ali nisam znala koliko je kobna ta želja. Mrzim svjetlost s ulice... mrzim možda i mjesec... Mrzim sve što mojoj tami ne želi dati mir. Moja je svila rasparana na pola. I krvava je. Crvena. S mirisom željeza.

San ili stvarnost, odakle da znam... odraz s vrata spavaće sobe me gledao... Siktao. U tim sam trenucima mrzila i tamu.

    Sjećam se hladnoće kreveta. Bijeli je pamuk uvijek težak i hladan. Noć je bila vruća, svatko živ borio bi se za hladni dah, za povjetarac, za bilo što osvježavajuće. Ni noći tada nisu bile hladne. Kolovoz sam prezirala još odavno, kao i pustu kuću, mrtvi dom.

    Bijele se zavjese nisu gibale.

Vjetar kao da je umro negdje na mjesecu, pošto ni oblaka na noćnom nebu nije bilo. Noć bijaše teška... Onima koji su se zabavljali, okladila bih se, također je bila teška. Prikrivanja težine nema. Odvratna noć okupana znojem i teškim disanjem najmrža je sanjarima.   

    Ležala sam na boku, ispruživši ruku prema kraju kreveta. Volim svoj hladni bijeli pamuk, postelju bez boje, osjećaja, s mirisom jasmina i suhim zrakom. Voljela sam ju više od hladnih jutra i odvratnog sunca što se dizalo nebom, bez oblaka, bez života. I sunce je bilo mrtvo. Bilo je blatno u mom sjećanju. Nisam voljela ni jutra.

   

Nisam spavala. Nisam mogla sklopiti oči. Lijenost me spriječila da zatvorim vrata sobe. Nadala sam se potajno strujanju nečega, strujanju zraka, makar bio i topao. Lako bih se zavarala da je zrak koji struji hladan. Nisam htjela napustiti svoj meki, hladni pamuk. Tijelo mi se odmaralo, zajedno s mladim kostima. Mladim...

    Zagledala sam se u ispolirani parket i svjetlost koja je dopirala s ulice. Željela sam opet prokleti svjetlost, ali zastadoh u mislima.

    Učinilo mi se da se mrtva zavjesa pomaknula. Bjelina joj je u trenutku poprimila plavkasti sjaj. Osmjehnuh se, „Nemoguće“. Noći bijahu odveć tople.

   

    Okrenuh se na leđa. Pamuk bijaše još hladniji, svečaniji. Voljela sam svoju postelju.

    Zagledah se u zrcalo.

    Jedan me pogled možda i susreo.

    Sklopila sam oči i suspregnula dah straha. „Nemoguće“.

    Misao mi naredi da ponovno pogledam u – zrcalo. Kobno moje zrcalo.

    U bijelom ovalnom okviru, zrcalio se lik u tami. Pridigoh se polako shvativši da zaista osjećam strujanje hladnog zraka. „Nemoguće... Nemoguće...“ gledala sam svoj odraz u zrcalu, i njega kako stoji na ulazu u spavaću sobu. Zrcalio se, jasno kao i ja, skvrčenih koljena u hladnom pamuku.

    Prilazio je nečujno. Nije bilo koraka. Nisam gledala dolazi li, približava li se uistinu. Samo sam gledala odraz u zrcalu, tumačila ga očima. Slušala sam siktanje gmaza.

Zaklela bih se da mi ni srce tad nije kucalo. Stalo je kao sat kad stane, kao mrtvi mehanizam.

    Ako sklopim oči, pomislila sam, što li će tek onda biti?

    Snažne su ruke bile naslonjene na moja ramena. Rekla bih čak, da sam zadrhtala. Osjećala sam njegove hladne i mokre prste kako mi se spuštaju s ramena, preko laktova do dlanova. Zrcalo je lagalo, nadala sam se. Otkud on u mojoj postelji? Zašto sjedi iza mene i skida mi obje naramenice potkošulje? Zašto u zrcalu ima sivu, meku kožu i četiri crne zmije posred glave?

    Sklopila sam oči ne želeći gledati.

    Osjećala sam ruke, hladne dlanove, poput pliša kako gmižu mojim tijelom. Kao pamuk koji plače i noć koja postaje hladnija, tako su i ruke stvora, duha, želje - bile hladne. Nesvjesno, spustila sam se u ležeći položaj pokušavši se prisjetiti, odakle on... sa zmijama na glavi... zašto ne vrisnem? Zašto ne viknem? Zašto dira moje tijelo lagano, možda čak i nježno...? Zašto gmiže nada mnom, po meni...? Zašto mi dira rebra i bedra... zašto obje ruke spušta niže?

    Studen obavije moje tijelo – bez pitanja.

    Osjetih tad i bol. Strahovita bol oko mojega vrata natjerala me da otvorim oči. Vidjela sam ga pred sobom, duge tamne kose i plavih očiju kao u zore. Desnicom me držao za vrat, ali više me zaboljelo zrcalo – odraz moga tijela koje se ovilo oko njegova struka, odraz mojih ruku oko njegova vrata, odraz osmijeha koji u stvarnosti nisam imala, odraz pet dugih zmija i krvi na mom svetom bijelom pamuku. Željela sam vrisnuti, ali spriječila me slika, spriječilo me zrcalo, spriječilo me siktanje i jezik rascijepljen na dva dijela, spriječila me bol u bedrima – spriječio me grom na nebu...

    Spriječio me vjetar i udarac vanjskog prozora o unutrašnji.

    Iskočila sam iz kreveta, suznih očiju, mokroga tijela.

    Promotrih oko sebe. Soba bijaše prazna, bijela postelja čista, još uvijek s mirisom jasmina.

    Uhvatih se dlanom za prsa. Je li bio san? Je li me san kaznio što sam tražila hladnoću? Što me to svuklo? Gdje je moja potkošulja?

    Prsa mi bijahu gola, disala sam duboko.

    San je. Neprijatelj moj, koji me uvijek nemilo iznenadi, onda kad ga ne očekujem. Izdahnula sam s olakšanjem i pošla k prozoru.

    Uistinu, spremalo se nevrijeme. „Čemu taj ludi san?“, pitala sam se nekoliko trenutaka, ali ostala sam uživati u vjetru. Hladni je zrak strujao prostorijom dok sam u daljini promatrala svjetla grada. Izdahnula sam opet, nadajući se da me nagu na prozoru nitko nije vidio.

    Zatvorila sam prozore i pošla prema krevetu u nadi da ću pronaći bijelu pamučnu potkošulju. Loše sam podnosila vrućinu.

    S druge strane kreveta napokon sam ju pronašla. Nisam stigla ni zapitati se kako je ondje dospjela, već vidjeh da pamuk nije bijel. Potkošulja bijaše svježe obojana, crvena... mirisala je kao željezo.

    Neki se predmet u hodniku srušio, što me odvratilo od misli. Naglo se okrenuh i pogledah prema zrcalu.

   

    Ako se san mnome poigrao, zašto je učinio da oko vrata imam tamni plavi trag?

    Ako se mnome poigrao zbog želje za hladnoćom, zašto je učinio da ponovno u zrcalu, na pragu spavaće sobe ugledam njega?

    Ako se poigrao, zašto...? Zašto je zavjesa imala plavi odsjaj?

    Ne... Nije se poigrao.

    Shvatila sam prekasno.