petak, 30. prosinca 2016.

Katarina Mijatović | Tako sam bila postiđena ili Gdje je granica morala


             Često sam susretala razne osobe. Promatrajući njihovo ponašanje mogla sam zaključiti da skoro svi naginju skromnoj asocijalizaciji (prema drugome). Netko iz samilosti, netko iz uljudnosti, netko jer je tako naučen. A gdje je onaj moral istinski koji je svaki roditelj trebao usaditi u svoje dijete? Negdje duboko potisnut čučao je i u meni.

            Naime, sada sam srednjoškolka i kako svaki dan putujem, imam još bolju priliku promatrati ljude i njihovo ponašanje (možda netko promatra i mene). Oduvijek naučena da je pristojno ustupiti mjesto starijoj osobi (naravno, ako ta osoba nije imala gdje sjesti), našla sam se u situaciji da nisam znala kako postupiti.

            Svjesna da se razlikujemo klasno, vjerski, po boji kože i sl., smatrala sam da je moral ona spona koja nas sve povezuje. Ako tu još uključimo sva znanstvena istraživanja koja su provedena na temu morala, moglo se uvidjeti da su svi znanstvenici bili jedinstveni u jednome: kako bi se manje osjetile klasne i ekonomske prilike, bilo je potrebno pristupiti moralizaciji čovjekove osobnosti. Međutim, ljudi kao pojedinci, svjesno ili nesvjesno, izvode svoje moralne ideje na osnovi klasnog i ekonomskog položaja koji su sebi stvorili bilo radom, bilo malverzacijama ili vjerskim naukom.

            Sam korijen morala trebao je izrasti iz osjećaja krivnje (tako je rekao i napisao S. Freud 1930.) s čijim mišljenjem se i sama slažem.

            Moj osjećaj krivnje počivao je na kulturnom ponašanju koje je izmaknulo kontroli kad me nitko nije nadzirao. Svjesna da nemam roditeljskog nadzora (koji je veoma strog) pribjegla sam nečemu što je kod starijih izazvalo zgražanje. Zamoljena da se ustanem jednoj gospođi, nonšalantno sam odbila, te pokazala kartu (potpala sam pod utjecaj društva koje me okružuje), dajući svima na znanje da imam plaćeno mjesto u autobusu. Moji vršnjaci smijali su se oko mene dajući mi za pravo, uvjeravajući me da sam super i da je vrijeme da stariji počnu uvažavati i nas mlade. Iako pomalo postiđena, crvenilo na licu zamijenio je trijumfalan osmijeh (kada netko uvjerljivo podrži pripadnika svoje zajednice ili društva pojedinac se osjeća tako nadmoćno i hrabro). Starica me samo pogledala, ispravila ramena i podigla glavu. Svojim ponašanjem dala je naslutiti da se ne želi pokoriti jednoj balavici poput mene, što zaista i jesam. Evo, već tu se pojavio osjećaj krivnje (negdje duboko u sebi zapitala sam se mislim li i sama ostarjeti). Popustila sam pred tom staricom, sažalila se i ustala (moralno učenje mi je nalagalo da to učinim). Nisam bila naučena lošem ponašanju, ali isto tako razmišljala sam što će reći moje društvo s kojim sam putovala!? Unutarnja borba dobra i zla odvijala se brže nego i jedan rat koji je zadesio svijet. A i za rat je trebalo samo malo, samo toliko koliko je prevladavalo ono loše nad dobrim. Odstupim od sjedala i priđem starici, pokazujući joj da se smjesti na moje mjesto. Okrenula se od mene. Nije htjela niti progovoriti, a iza sebe čula sam smijeh svojih vršnjaka. Došlo mi je da vičem, psujem, galamim. Niti tome nisam bila naučena. Htijući se vratiti na svoje mjesto, tamo je sjedila jedna mlada žena. Upravo ona, koja me zamolila da ustanem spomenutoj starici. Egoistično se smijala mojoj nesmotrenosti, a k tome sada je ona imala gdje sjesti. U narodu bi se reklo: ta zna za sebe i svoje…! Ne želim upotrijebiti neumjesnu riječ.


            Ponekad se pobojim kako sam krivo odgojena, a opet mi je glas savjesti davao znakove da sve ono što leži u meni počiva na naučenom i moralnom odgoju, koji su u mene usadili roditelji i učitelji. Nakon zla koje je prevladavalo u meni, brzo se pojavilo dobro. Želeći učiniti dobro, doživjela sam zlo. Prosuđivala sam druge, a tako i oni mene. Sada se s pravom mogu zapitati gdje je granica morala? Jeli stvorena kako bi se kršila? Podsvjesno sam prevrtala obiteljsko ponašanje, tražeći i najmanju trunku opravdanja za svoj postupak, ali i postupak starice i one žene. Svi smo bili toliko slični, ali i različiti. Naučena na jedno, ponašam se drugačije, a doživim ono što ne bi drugome poželjela.

            Shvatim da moralom upravljaju stariji, bilo u grupi, bilo pojedinačno. Da,tek sada sam se sjetila da sam nešto slično već doživjela i opisala u jednoj svojoj pripovijetci. Tada sam bila s ocem, on je bio taj koji je visio nad mojom osobnošću, pazeći na moje ponašanje a s time i na poimanje moralne vrijednosti. Polako iz djeteta izrastam u odraslu osobu bojeći se niti koja je tako tanka (kažu da je najtanja ona između ljubavi i mržnje, a što je s onom između dobra i zla)?! Mislim da su sve toliko povezane da ih ne bi uspjele razvezati sve ruke ovoga svijeta.

            A negdje u meni i dalje čuči moral onakav kakav sam spoznala, bojeći se da će ovakvim poimanjem vrednota prerasti u egoizam. Ali i to je za ljude, samo da ne prijeđe u nehumani cinizam koji sve češće susrećem u ovoj svojoj mladosti (ovo je moje subjektivno mišljenje, da se razumijemo). Vjerujem da nisam daleko od istine, jer poimanje morala u najširem smislu te riječi određuju normu ponašanja.

            Zato se trudim ponašati onako kako bih željela da se drugi ponašaju prema meni. Ono gore spomenuto samo je dio koji ne bih voljela doživjeti u stvarnosti. Nadam se da će ovoj budućoj starici netko ustupiti mjesto.

Nema komentara :

Objavi komentar