Božica Jelušić | Cvijet na raskršću, ojesenjavanje

Autor: Božica Jelušić

Postoji takav dan, totalno jesenji. Jesenjinovski. Kada te nigdje ne postoji (Vučićević: "Po vremenu vlažnu, kad te nigdje nema...), pa čak ni u sjećanjima dragih. Posljednji si statist u drami jeseni, zadnja rezerva,koja će uskočiti ako se netko razboli prije predstave. I stvarno, ti savjesno preuzimaš ulogu: počinje ojesenjivanje, starost, ogrizavanje dunje od kojega trnu zubi i zalogaj zastaje u grlu. Puštaš da ti stope obraste mahovina, da se plijesan i gljive nahvataju po koži, da te izriba vjetar, od žarkog crvenila do najdubljeg blijedila, a oči da ti dobiju boju drezge u potoku, muljni talog melankolije.

Samo stojiš, poput stabla na krčevini, ispuštajući nevidljivo lišće, u čijoj su nervaturi sagorjele tvoje strasti, ushiti, plamene misli o požarima, koji će promijeniti svijet! Utihnuo je dijalog s vjetrom, donositeljem tuđih šapata, rasipateljem stihova i melodija, potkazivačem koji te obećao dalekim pustarama Kimerije. On traži druge, bogatije, rasipnije, lakomislene i manje umorne, koji će mu bez krzmanja povjeriti snove, otvarati trezore i ložnice, da bi pred svijetom imali što rasipati, do potpune propasti.

Ima nešto u tom prepuštanju, što zapravo godi. Onaj koji se predao, nema više jarma ni obaveza, veznih konopaca ni negvi oko zgloba. Lagodno ide prema raskrižju: svaka je staza jednako dobra, jer nikamo ne vodi.To je put u odronjavanje, nepostojanje, u nirvanu, dosegnutu bez zasluga.Jedini pravi put, bez poputbine, bez maltarine. Ništa te od njega ne može odvratiti. Čak niti krhki cvijet na ledini, nalik kraljevskom prstenu , koji te žutim sjajem mami da mui pokloniš stih, zlatnik svoje pozornosti. No, ti ćeš reći ono što imaš u pripravi za zamke poput ovih:

-Oprosti, ja ne znam tko si...zaboravih ti ime, odavno.

3. studenoga 2016.

Flora Green