Žarko Jovanovski | Slam poezija na papiru

OHOLO

zemlja, država, domovina, nacija,
selo, pokrajina
kanalizacija
zastava, grb, kuna, himna,
stoka, ježevi na cesti
pečena piletina
stranke, politika, vlast, ekonomija,
počasti, ordenje
čaršija
zabit, primitivizam, pogažena prava
revolucionari bez revolucije, otići van
neimaština (prazna tava)
simboli, uniforme, reforme, segregacija
puste želje i razočaranja
depopulacija
popizditis, letargija, tv sapunice, smrt
svežderi, tenkovi
toalet
krv, tlo, okolo, naokolo
vampiri i leptiri lete
oholo
simboli, simboli, simboli, simboli
u oko me uboli
pa boli


BEZDAN

ravnicu preplavili sivi oblaci
cesta beskrajna
nedjeljna
kraj joj negdje kod budimpešte
pored puta e-662 kišni isus spava
rijetke kapi podsjećaju na oči bustera keatona
subotica nestaje isprana
sanjiva
buvljak izmamio dinare kod malog bajmoka
kroz aleksu šantića kombi prolazi bez zaustavljanja
okrznuli sombor
malen pas traži dunav
(njemu ne treba pasoš za prelazak mosta pedeset i prve divizije)

...a topovi još gruvaju kod bezdana
topovi još gruvaju kod bezdana...


UTORKOM UVEČER

didžej preširoko opisuje
svoj savršeno nabavljeni softver na neuglednom podiju
dečku štreberskog izgleda
ovaj sluša sa zanimanjem
kao da će mu to donijeti veću ocjenu iz vladanja na kraju polugodišta
utorkom, muzika se i inače
razbija o zidove apsolutno suvišna
danas je još gore
svaki ton iz zvučnika
izaziva rak na mozgu
konobar dočekuje glasno dvije djevojke koje donose nemir sa sobom
one ga nemarno istovaruju pored šanka
konobar je
naizgled
smiren
ali ide mu se kući
drži se za struk
kao da mu je sila srati
ostali gosti bircuza naprosto nestaju u magli
žao mi je reći
ali skroz su na skroz
nezanimljivi


POSLJEDNJE PISMO MAJCI U VORONJEŽ

odlučio sam preživjeti današnji dan
usprkos
gubitku većeg dijela staljingrada
ne brini majko
povukli smo sve naše tvornice iza urala
sestra je prekjučer pisala
snašla se dobro u permu
radi u tvornici tenkova
kaže da jedu svaki dan čak dva puta
dani su ovdje sve hladniji ali nas grije mitraljeska vatra
naše prve linije
grad je u plamenu
o da vidiš kako rasplesano gore naši gradovi
tu vrag igra svoje posljednje kolo
nitko oko mene više ne zna gdje je posađeno drvo života
nitko oko mene više nema imena
zovemo se po brojevima
imena svih nas sada su ista
svi se zovemo nula
jučer mi je poginuo najbolji prijatelj
znaš
iskrvario na rukama
nisam mogao plakati
nemamo dovoljno municije za žive ni suza za mrtve
ja sam odlučio poginuti sutra
danas nije bio dobar dan za umiranje
ne brini majko
danas još želim živjeti

(28.9.1942.)

Vezane objave:

Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Saša Vrbat svojim su nastupom oduševili brojnu publiku 


Siniša Matasović i Žarko Jovanovski | Afirmirana imena hrvatske književne scene, gosti časopisa "Kvaka"