Kolumne

srijeda, 19. listopada 2016.

Milica Lesjak | Jastuci bijeli


          Dok se lagano klizi niz padinu života, dolaze trenuci  kad zadrhti nešto u grudima, proključaju sjećanja i preplave nas takvom snagom da i korita tišine oživje, zaustavi se vrijeme i sve oboji neki događaj vremena prošlog. I nije to ništa veliko, ni lijepo, ni ružno, samo tek zrnce  pohranjeno negdje duboko u srcu. Iskoči iznenada, zaiskri, zatreperi pred očima i odvuče misli u slatkoću dječjih snova, maštanja, čežnji, odanosti…

          -  Malena, opet si dobila nagradu, ovaj put za tvoju prvu pjesmu, sa smiješkom i ponosom obrati se nastavnik jezika svojoj jedanaestogodišnjoj učenici.

           - Kada stiže nagrada i koliko će knjiga biti – tiho izusti djevojčica, već navikla da joj nagrade stižu u knjigama.

           - E, sad ćeš nagradu sama preuzetu, nastavi poštovani nastavnik, od milja zvan Učo. Bio je učitelj ne samo znanja, već učitelj života. - Idemo u veliki grad, u poznati Dom kulture i tamo ćeš na pozornici pročitati svoj rad i primiti nagradu.
          
          Djevojčica se malo zbuni, obrazi porumenješe, htjede i nešto reći, ali mucajući odustade. Nije to bio samo strah male seljančice od bljeska velikog grada i tamo neke pozornice, već joj već sad pred očima zatitra zabrinuto majčino lice i panični vapaj – ali kako  dijete baš sada, znaš da ti za takvo nešto treba i nova haljinica, pa sandale, a kokoši nešto omanule s jajima, krave se otelile, nemamo ni sir, ni mlijeko, prosto nemam od čega neki dinar namaknuti. Učo ne reče ništa, ali po onome što je već sutra slijedilo, izgleda da mu je sve bilo jasno.

          Učiteljica Slavka, simpatična malo korpulentnija gospođa, žrtvovala je jednu svoju haljinu i to plavu sa bijelim točkicama. Kako je bila i vješta krojačica, uz malo bijelog satena za kragnicu, djevojčica je izgledala kao prava princeza. Pojaviše se i bijele sandalice, a da nikada nije saznala od kuda. Vrhunac doživljaja bijaše to što je morala prespavati u stanu svoje razrednice Vere, jer kao đak putnik ne bi stigla na zakazano vrijeme.. Ah,  nije to bilo obično spavanje, običan krevet. Mekani, mirišljavi jastuci bijeli, toliko su na djevojčicu djelovali, da od uzbuđenja i užitka nije mogla oka sklopiti. A tek ujutro! Vožnja automobilom do grada, bila je i njena prva auto-vožnja.

          Sve ono nakon toga,  u sjećanju je ostalo kao san. Držeći za ruku svog učitelja, popela se nekako na pozornicu, a ruka bijaše drhtava i mokra, za čudo, ne njena. Nije mogla vjerovati da i odrasli imaju tremu. I govorilo se na pozornici, prvo ONI, onda Učo i hvalile su je kako će sigurno jednom postati velika i poznata pjesnikinja. Pročitala je i ona svoj uradak, čak i bez treme, puno je puta već  izgovorila te stihove na obroncima po kojima je krave napasala. Jedna suzica ipak je u oku ostala titrati - kao da nitko nije primijetio njenu točkastu haljinu plavu, i mekane uvojke po plećima, koje joj je razredna učiteljica jutros s toliko pažnje slagala. - A baš sam lijepa bila, utješi sama sebe.

          Velika pjesnikinja nije postala, ali je često sanjala točkastu haljinicu plavu i mekane jastuke bijele.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.