Kolumne

nedjelja, 2. listopada 2016.

Nada Vukašinović | Draga Eva!


Draga Eva!

Čitala sam da ljudi pišu dnevnike da bi se borili protiv prolaznosti, a ja volim pisati pisma da bih zaustavila sadašnji trenutak.

Nikako ne bih htjela zaboraviti ovo vrijeme iščekivanja i ono o čemu sada razmišljam.Dugo te čekam. Zamišljam kako ćeš izgledati. Kako ćeš se smijati, kako ćeš trčati. Što ćeš stavljati u džepove? U mojim džepovima i danas ima po nekoliko bijelih oblutaka, toplih kamenčića s osunčanih plaža Brača, Zadra, Raba. Hoćeš li i ti skupljati kamenčiće?

Malo toga znam o tebi. Znam tvoje ime, znam da ne voliš fotografije i da uživaš u džezu. Umiriš se i osluškuješ. Fotografiranje ti ide na živce i zaklanjaš rukama lice, okrećeš se i prikrivaš.

Kad dođeš k nama, neko vrijeme ništa nećeš vidjeti, ništa nećeš razumjeti. Čut ćeš naše glasove, razvrstavati, memorirati, kasnije ćeš ih povezati s licem i smiješit ćeš se. Smiješit ćeš se i u snu, a ja neću znati donosi li tvoja prošlost ili budućnost lijepe snove.

Što ćeš zateći kada dođeš? Ljudi će ti svašta govoriti, primat ćeš različite poruke. Vidjet ćeš da se naš svijet stalno ubrzava, da ljudi rade besmislene stvari, broje, prebrojavaju, računaju, mjere, putuju daleko da bi bolje vidjeli ono što je blizu. Stavljaju maske da bi bolje izgledali, da su ovisni o koje-kakvim protezama, prikrivaju tragove i bježe od drugih da bi stigli sebi, ili od sebe da bi opet stigli sebi.

Suviše je nepotrebnih predmeta, buke, galame, pitanja za kratkotrajni mir. A onda krenu ispočetka. Trpaju u sebe sve što im dođe pod ruku da bi popunili ogromnu crnu prazninu.

Čitala sam nedavno pismo, koje je djed piše unuci i daje joj upute kako da se nosi sa strahom. Govori o tehnologijama, koje ostavljaju pustoš među ljudima, o iskrenosti koja se rano gubi i postaje luksuz pod izlikom da moramo preživjeti. Iskrenost postaje skupa i opasna.

Istina je, naš svijet je premrežen porukama koje izazivaju strah. Čak i znanje koje prikupljamo cijeloga života unosi nesigurnost i oduzima nam smjelost da učinimo prvi korak, da riskiramo. Komotniji je i sigurniji drugi korak i biti drugi i putovati već formirano stazom.

Zamišljam naš susret. Hoće li ti se svidjeti moj glas? Hoću li ti se ja dopasti?

Dugo sam šetala po hladnoći i oštrom vjetru i razmišljala što bih ti mogla ostaviti. Cijeli sam život prikupljala prošlost, uspomene, događaje, a sada mislim da bi ti to bio nepotreban teret. Ne želim ti ostavljati svoja sjećanja,predmete, recepte, planove, kalendare. To bi te vuklo nazad.

Ti trebaš gledati naprijed. Tebi treba budućnost. Kad bih znala, napravila bih ti alate da te osnaže, da ti osiguraju radost i čuđenje u životu. Nacrtala bih ti mapu s čvrstim uporištima da se nasloniš bez bojazni, a ako ipak padneš da se uspraviš jača i punih ruku.

Izgradila bih samo za tebe „srebrnu cestu da putuješ njome kud te srce nosi“. Da budeš putnik, bez prtljage i da nigdje ne budeš stranac.

Jednom sam čula stranca koji je na lošem hrvatskom rekao „Nisam stranac!“ Znam da ima dosta onih koji se tako osjećaju i u vlastitoj obitelji. Nisu otišli, a nisu ni ostali. Boje se napraviti tih nekoliko koraka lijevo ili desno. Preživljavaju i spašavaju dan po dan.

Je li važnije traženje sebe ili traženje drugih?

I jedno i drugo je umjetnost, umjetnost ravna onoj napisanoj ili naslikanoj. Još uvijek nisam otkrila, koja je najbolja mjera sebičnosti u odnosu na dijeljenje, suosjećanje i razumijevanje drugih.

Ostavit ću ti sjeme pitanja, toplinu boja, zvukove kiše, sunce i dugu i riječ, okruglu, sporu, ali snažnu. Sačuvat ću za tebe putokaze i koordinate koji će ti stvarati i otvarati puteve. Učit ću te sporosti i miru?

Naučit ću te gledati, otkrivati i čuditi se toplom kamenčiću na plaži.

Kako ti ostaviti radost? Reći ću ti da je dobro živjeti, da je život čudo koje se ponavlja svako jutro kad otvoriš oči i da ta mala topla svjetla pored puta čekaju upravo tebe.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.