Kolumne

nedjelja, 2. listopada 2016.

Bože Bilobrk | Sanitarna knjižica


Bio je petak ujutro, početak mjeseca travnja. Vrijeme je bilo lijepo i sunčano, pravo proljetno. Idealno da odem do grada malo prošetat i da popijem kavu ispred jednog od kafića na pijaci. Majka me je zamolila da usput odnesem i bratovu stolicu do labaratorija u Domu zdravlja na analizu, kako bi se izradila sanitarna knjižica.

„Može, zašto ne“, rekao sam majci. „Neće mi biti nikakva gnjavaža.“ Tek ću poslije vidjeti da i neće biti baš tako. Da budem jasniji. Moj godinu i pol mlađi brat Josip za koji dan trebao je otići u Zagreb na razgovor za posao konobara na nekakvom putničkom kruzeru, i da bi ga uopće mogao dobiti, osim potrebnog znanja engleskog jezika, trebalo je izvaditi i hrpu nalaza koji su potvrđivali njegovo savršeno psihofizičko zdravlje, uključujući i izradu sanitarne knjižice. U današnje vrijeme, kada je teško uopće pronaći bilo kakav posao, za njega je to bila idealna prilika. Požurio sam do bolnice, nošen samo jednom mišlju- riješit se obveze i u miru negdje sist i popit kavu. Popularna sinjska pijaca vrvila je mnoštvom koje je ispijalo svoje duže i kraće kave ispred mnogobrojnih kafića. Uspuhan i oznojen ušao sam u pregrijani labaratorij u kojem na sreću nije bilo nikoga ispred mene. Kao kroz maglu (jer su mi se oćale zamaglile dočim sam ušao), pojavila se laborantica.

„Momak, izvolite, šta triba?“, upitala je strogo. Trudeći se da zadržim dostojanstven izraz, stao sam prebirati po džepovima i uspio pronaći tek komad zgužvanog toaletnog papira. Kvragu, opet mi je setra maznula papirnate maramice, pomislio sam. Obrisao sam oćale i tek tada sam je vidio jasno. Velike plave oči i pažljivo našminkane usne… Lice koje se ne sreće svaki dan.

„Onda momak, šta triba?“, ponovila je nestrpljivo. Očito nisam ostavio dobar dojam. Pružio sam joj vrečicu u kojoj je bila ampulica sa pripremljenim materijalom.

„Ne valja vam ovo“, reče mi nakon što ju je izvukla iz vrečice. Sad je već bila vidno uznemirena.

„Kako ne valja?“, nije mi bilo jasno.

„Zato što je ova ampulica koju ste donijeli namijenjena za mokraću“, reče nakon što mi ju je vratila, „a stolice se na analizu donose u malo drugačijoj.“ Evo, u ovakvoj, reče pošto se je sagnula i iz ladice svoga radnoga stola dobavila odgovarajuću bočicu. Pružila mi ju je. Bila je oblika i veličine recimo kao labelo za usne, a ova koju sam bio donio znatno drugačija, poput šalice za malu kavu.

„Morat će te dakle premjestiti stolicu u ovu bočicu koju sam vam dala, pa mi je onda ponovno donijeti“, reče mi laborantica.

„A, zašto jednostavno stolica ne može ostati u ovoj ampulici u kojoj sam vam je donio?“, upitao sam.
„Zato što su za stolice propisane određene ampulice, dok za mokraču to i nije toliko bitno.“ Takva su pravila, ja ih ne određujem, reče mi laborantica. To što sam čuo učinilo mi se poprilično besmislenim. Kakve uostalom ima veze kakva je ampulica? Zar nije bitno no šta je unutra? I, zašto ja moram premještati stolicu? Zar to nije njen posao. Očito nije bio. Zaključio sam da daljna rasprava nema nikakvog smisla i da mi ne preostaje ništa drugo nego da sam premjestim materijal u tu njenu takozvanu ampulicu. Ova očito nije imala razumjevanja za ovakve kao ja, pa sam pokunjeno izišao. Samo, gdje da je premjestim?, pitao sam se. Sigurno nisam mogao na otvorenom ispred bolnice gdje ordinira velik broj ljudi. Najbliži kafić u čiji sam WC mogao ući bio je ipak malo predaleko, nekoliko ulica dalje, a dodatnu komplikaciju zadavalo mi je i to što nisam imao nikakvu žličicu ni štapić. Ma, kud mi je baš sad ovo trebalo, pomislio sam ljutito. Došao sam u grad da popijem kavu, a kad tamo, pusti problemi.

U jednom trenutku mislio sam čak odustati reći majci da u labaratoriju nisu htjeli uzeti materijal na analizu, jer nije odgovarala ampulica. Neka je izvoli sam premjeastiti i onda odnijeti, ali sam se ipak predomislio i odlučio odraditi posao do kraja, jer sam se sjetio da, ako to ne riješim danas, sanitarna knjižica neće biti gotova na vrijeme i bratu će šansa da dobije posao pasti u vodu, a to nisam želio. (Bio je petak, a labaratorij vikendom ne radi.) tad mi je na um pala ideja. Otišao sam do kioska u ulici Luka nasuprot alkarskog trkališta, udaljenog otprilike tristotinjak metara.

„Dobar dan, imate li možda plastičnih žličica za kavu i sladolede?“, upitao sam prodavačicu.
„Ne, nemam“, zaniječe prodavačica glavom. Znači, nema zličica. Eh, što ću sad, pomislio sam, te duboko uzdahnuo. Tad mi je pogled pao na stakleni poklopac hladnjaka sa ledo proizvodima. Bio je tek početak mjeseca travnja, sladoledi se još nisu počeli masovno kupovati, tako da nije bilo nekog prevelikog izbora. Svega nekoliko Korneta, Snjeguljica na štapiću i Demetrea u šalici od vanilije.

„A, što je sa žličicama za ovaj Demetre?“, upitao sam.

„Idu samo uz sladoled, a on vam košta osam kuna.“

„A, koliko košta Snjeguljica?“, upitao sam.

„Šest kuna“, reče mi prodavačica. Isprva sam je mislio kupiti, ali sam se predomislio, jer nisam imao volje za lizanje sladoleda. Odlučio sam pokušati s nečim drugim. Odmah iza kioska raslo je nekoliko stabala lipe. Stoga sam stao tražiti malu grančicu, ili štapić koji je možda otpao s jednoga od njih i koji bi mi mogao poslužiti, ali nisam pronašao ništa. Vratio sam se do kioska, izbrojio sam prodavačici novac i ipak uzeo Snjeguljicu. Sjeo sam na obližnji zidić, polizao sam sladoled negdje do polovice, a ostatak sastrugao, jer nisam imao baš previše vremena. Već je prošlo deset sati i tada se ljudi već polako počinju razilaziti svojim kućama.

Eto, imao sam štapić. Sad je trebalo još samo pronaći WC. Srećom, u prizemlju susjedne zgrade gdje je nekad bila porezna uprava, danas su smještene udruge poput braniteljskih, Udruga tjelesnih invalida i Kamičak, čiji je posao odvoženje nepropisno parkiranih vozila. Njihov WC nalazio se u hodniku i uvijek je bio otključan, tako da sam se mogao poslužiti s njim bez ikakvih problema. Ušao sam u WC, otvorio sam bočicu koju mi je dala laborantica i gle kojeg li čuda! Na čepu s unutrašnje strane bila je pričvršćena mala žličica, poput one kojom se miješa kava u kafićima. A, ja budala ne znajući to tražim uokolo štapić i na kraju kupujem sladoled, kako bih dobio nešto slično. I, ne samo to. Tad sam se sjetio da se odmah nasuprot bolnice, uz samu ljekarnu nalazi kafić. Mogao sam lijepo ući u njegov WC. Ovako sam tražeći samo izgubio dosta vremen Ali, ništa sad, pomislio sam. Što je, tu je. Stavio sam majicu preko nosa kako bih se zaštitio od mirisa, premjestio sam dio u odgovarajuću bočicu, a neodgovarajuću ampulicu sa viškom pri izlasku u kontenjer za smeće ispred zgrade. Sav ozaren otrčao sam što sam brže mogao natrag do labaratorija. Moje nade kako sam napokon završio s tim, i da ću moći napokon u miru popiti kavu, pale su u vodu.

„Žao mi je, ali zakasnili ste“, reče mi laborantica. „Kolega je taman prije dvije minute sve uzorke predane danas odnio na autobus za Split.“ Što? Zakasnio? Zar je sav ovaj moj trud bio uzaludan?, pitao sam se.

„Kako to mislite da sam zakasnio?“ I, kako to mislite odnio na autobus za Split?, upitao sam. „Zar se uzorci ne pregledavaju ovdje?“

„Zato što se uzorci inače primaju do deset i trideset, a nakon toga se pregledavaju.“ Naši su mikroskopi pokvareni, zato uzorke šaljemo u Split. Mi ih samo primamo, reče mi nevoljko. „A, gdje ste bili do sada?“ Ispričao sam joj kako sam tražio odgovarajući štapić, jer nisam znao da već postoji žličica na čepiću ampulice, što je na kraju završilo kupnjom sladoleda, pa dok sam ga polizao, zatim sam morao pronaći WC…

Laborantica je zakoloutala očima i duboko uzdahnula.

„Pa, mogli ste je premjestiti ovdje u našem WC-u“, pokazala je rukom prema jednim vratima.

„Pokušala sam vam to reći, ali ste brzo otišli.“ Kratko smo pošutjeli. Učinilo mi se na tren da joj je pogled malo omekšao, ali samo kratko, jer već slijedećeg trenutka zaključila; „A, moj momak, nije tebi lako.“

„Onda idem na kolodvor.“ Možda uspijem dostići vašeg kolegu, rekao sam te pošao prema vratima.

„Čekaj“, zaustavila me. „Jesi li možda s autom?“

„Ne, nisam.“ Pješice, rekao sam.
„Ali, kolodvor je ipak malo predaleko.“ Bojim se da mećeš stići pješice.

„Zato idem trčećim korakom“, odvratio sam i izišao.

EPILOG

Stigao sam na kolodvor u zadnji čas kada je laborant, inače moj stari poznanik pružao vozaču autobusa mali hladnjak, kakvim se inače koriste kupači na plažama sa uzorcima. Sav zadihan objasnio sam mu kako sam zakasnio u labaratorij, pa su me poslali ovamo. Bez riječi je prihvatio vrečicu sa ampulicom u mojoj ruci i spremio je u hladnjak. Tek tada sam mogao na kavu. Više nisam imao volje vraćati se u grad, pa sam je popio u kafiću, tu na stanici, razmišljajući usput kako sam bez veze izgubio tu dvi ure. A, opet, kad malo razmislim, možda ovo i nije najgore što mi se dogodilo. Možda bih trebao biti zadovoljan. Uostalo, što bih da sam ne daj Bože famoznu ampulicu negdje putem izgubio? Na to pitanje nisam znao odgovoriti.

Nema komentara :

Objavi komentar