Kolumne

četvrtak, 6. listopada 2016.

Daniela Bobinski | Priča o galebu


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14364783_1076945095721422_1958432613855818199_n.jpg?oh=a54c003f92fe7e0f41e583845b0d65f2&oe=5873EAE1Na plaži kraj mora, na šarenom ručniku sjedila je malena djevojčica i grickala smokije iz vrećice. Sunce je već zašlo za visoke, zelene borove i ljudi su već uglavnom pospremili svoje stvari i uputili se u kamp kućice ili hotele na večeru.

Djevojčica je pak zabavljena grickanjem čekala na svom ručniku brata i sestru koji su uživali u mirnom moru i izvikujući još jednu molbu:

-Još malo, mama!


Sa neba su se na plažu počeli spuštati galebovi u potrazi za ostacima hrane.

-Gabeb! Gabeb!- vikala je djevojčica, a galebovi su se uplašeno raspršili i spustili se opet na plažu na sigurnoj udaljenosti od nje.

Svi, osim jednog. Lijepog, velikog, bijelog galeba sa sivom mrljom ispod kljuna. On je sasvim mirno stajao i zurio u vrećicu koju je djevojčica držala. Djevojčica je odmah shvatila o čemu se tu radi. Znate, postoji ta tajna veza između djece i životinja, oni se jako dobro razumiju. Odraslima je to uvijek neobično i čudno, ali to je jednostavno tako.

Djevojčica je pažljivo uzela jedan smoki i bacila ga prema galebu. On je prišao, dohvatio ga kljunom i pojeo. Onda se opet zagledao u nju.

-Oce  jos?- upitala je i opet bacila jedan smoki.

-Gabeb papa!- viknula je prema majci koja je mirno stojeći  promatrala prizor, ipak se pomalo pribojavajući da se galeb previše ne približi ili još gore ozlijedi djevojčicu.

No galeb je strpljivo čekao jedan po jedan zalogaj koji mu je djevojčica bacala. Igra se nastavila i narednih dana. Galeb je dolazio i svaki dan jeo što bi mu djevojčica bacila. Već sa neba bacio bi pogled po plaži tražeći šareni ručnik i maleni rozi šeširić. Kad bi ga ugledao, zakliktao bi i spustio se u blizini djevojčice, a ona bi veselo poviknula:

-Gabeb!

I tako se prijateljstvo nastavilo ne samo te, već i narednih godina. Kad bi odlazili s mora, djevojčica bi tužno gledala u nebo i vikala:

-Zbogom, moj galebe!

A kad bi druge godine dolazila već bi u blizini mjesta na kojem su ljetovali, kroz prozor automobila tražila pogledom svog prijatelja. Bijelog, velikog galeba s sivom mrljom ispod vrata.

Tog ljeta imala je već osam godina i nestrpljivo se meškoljila tražeći galebove na modrom nebu.

-Evo ti ga!-viknuo je njen brat, a ona je pažljivo pogledala galeba i sasvim uvjereno rekla - Ma nije ti to on.

-Ma, kaj ti znaš mala!- nasmijali su se i sestra i brat, a ona je već sasvim nestrpljivo čekala trenutak da dođu do kuće u kojoj su stanovali na moru. Šetala je zatim dvorištem šuškajući vrećicom smokija i čekala kad će unijeti kofere u kuću i kad će mama kao obično reći:

- Hajde, idite prošetati dok ja pripremim životni prostor.

Uskočila je u auto jedva izdržavši tih predugih deset minuta vožnje do obale.

Automobil se jedva zaustavio, a ona je već jurila niz stepenice koje su vodile na njihovu uobičajenu plažu, noseći i ove, kao i svake godine vrećicu smokija u ruci i rozi šeširić na glavi.

-Ne treba ti šešir! Pa nema sunca!- dobacila joj je sestra, ali ona ga je samo malo popravila na glavi, ne zbog sunca, nego zbog njenog galeba.

Čim se spustila na plažu, okružila je pogledom po nebu i potražila svog prijatelja.

Na plaži je bilo kao i obično mnoštvo galebova koji su pretraživali plažu za ostacima hrane. Promatrala ih je pažljivo, ali ni jedan nije bio sasvim bijel sa sivom mrljom ispod kljuna.  Već se pomalo i zabrinula, kad je iznad glave začula poznati kliktaj.

- Galeb! Moj galeb!- poviknula je, a on je mirno sletio u njenu blizinu.

- Prijatelju moj, pa gdje si ti, već sam se zabrinula!- rekla je otvarajući šuškavu vrećicu. 

Igra hranjenja opet se ponovila. U njoj su oboje uživali, smireni, jer su se napokon opet susreli.

Nisu znali da ih i ovaj put, kao mnogo puta do sada  netko sakriven iza stabla promatra. Bio je to dječak koji je i inače živio u tom mjestu i koji je, a da to djevojčica nije ni znala, s jednakom nestrpljenjem čekao njen dolazak.

Pomalo ljutito promatrao je taj uvijek isti prizor. On je ovdje bio svaki dan, ali uz sav trud, galeb mu se niti jednom  nije približio. Pokušao je donoseći sve moguće vrste hrane, čak i galebovima ukusne srdele koje bi dobio od barba Ive kad bi mu pomogao počistiti brodicu nakon ribolova.

-Što ta mala misli, tko je ona?- ljutito je odmahivao glavom, sjećajući se svih neuspjelih pokušaja da se približi tom galebu i da kao i djevojčica postane njegov prijatelj.

Ljubomora je rasla u njegovom srcu i ovaj puta bilo mu je doista previše. Kad se uvjerio da ga nitko ne vidi bacio je kamen u pravcu djevojčice i ptice uz ljutito:

-Glupi galeb!

Kamen je doletio brzo i snažno udario u galebovo tijelo. Galeb je bolno zakliktao i srušio se na pod.

-Galebe!- povikala je djevojčica ispustivši vrećicu na pod. Ona se rasula, a djevojčica je potrčala prema galebu, prvo brzo, a zatim je zastala sjetivši se da bi se galeb mogao uplašiti.

Galeb je ležao u pijesku. Krilo mu je bilo sasvim ispruženo i moglo se odmah primijetiti da je slomljeno.

- Galebe, moj galebe- tiho je govorila dok mu je polako prilazila, tepajući mu. Galeb ju je promatrao i polako se, sasvim iznenađen i uplašen pokušao, vukući slomljeno krilo, udaljiti od nje.

- Ne boj se. Neću ti ništa. Ne boj se- tiho je nastavila i prišla mu sasvim blizu. Polako je ispružila ruku i dodirnula ga- Ne boj se.

Podignula ga je, a on je, kao da traži utjehu, položio lijepu glavu na njenu ruku. Tek sada, ustala je i pogledala naokolo ne bi li pronašla krivca za ovu nesreću.

Iza nje, već je stajao dječak sa očitim osjećajem krivnje na licu. Mrmljao je:

-Oprosti. Nisam htio... Nisam htio.

- Zašto si to napravio? Ti si zločest!- povikala je, a krupne suze su joj kapale na galebovo bijelo perje.

-Nisam htio- još je jednom ponovio i pružio ruku prema galebu.

-Ne diraj ga!- ljutito je rekla djevojčica okrenuvši se, kako bi zaštitila galeba.

Brat i sestra dotrčali su do njih. Brat se zaštitnički nadvio nad dječaka i rekao:

-Što si to napravio? Samo da si nju pogodio, sad bi vidio.

Sestra je pak iskoristila priliku i nježno gladila galeba po vratu i perju.

- Nisam htio. Ja… Samo sam ga htio potjerati. Nisam…

- Da, super, nisi htio, nisi htio, ali jesi. Slomio si mu krilo. I što sad?

- Ja… Znam! Ja… poznajem veterinara. On stanuje u kući do moje, mislim ljetuje tu i…

- Brzo, što čekaš? Idemo k njemu!- uzbuđeno i još uvijek plačući rekla je djevojčica.

Ubrzo su stigli do kuće. Srećom veterinar je bio kod kuće i brzo i spretno, kako to veterinari već znaju, postavio je daščicu i zamotao galebu krilo.

-A gdje ste ga našli?- pitao je vežući zavoj.

- Hoće mu biti dobro?- prekinula ga je djevojčica.

-Hoće- odgovorio je veterinar.

- Samo… Trebat će se o njemu netko brinuti. Ovako ozlijeđen neće moći sam tražiti hranu. Može ostati kod mene, tako ću moći pratiti kako napreduje ozdravljenje, ali ja sam na odmoru. Ne mislim trošiti svoje vrijeme, a ni novac na nabavljanje hrane za njega..- nastavio je prativši djecu ispitivačkim pogledom.

- Ja ću nabaviti hranu!- povikao je odlučno dječak, a onda susrevši se s pogledom djevojčice dodao mnogo tiše- mogu nabaviti ribe kod barba Ive. 

-I morat ćeš!- rekla je glasno i prijekorno djevojčica, a onda se okrenula galebu i nježno ga nastavila gladiti, tiho mu tepajući- Sve će biti dobro. Ne boj se.

I tako se priča nastavila, ovaj put sasvim drugačija. Dječak i djevojčica svakog bi dana dolazili i brinuli se o galebu. Dječak bi donosio hranu, a djevojčica je davala galebu. On bi pratio kako galeb jede iz njene ruke, ali u srcu mu nije bilo više ni trunke ljubomore. Sva je nestala u trenutku kada se galeb ono srušio na pod. Ostao je samo osjećaj velike i teške krivice. Kada bi djevojčica otišla, on bi još ostajao sjedeći pored galeba tiho ponavljajući.

-Nisam htio. Znaš? Stvarno… nisam te htio.

Galeb je šutio. Nije ga ni pogledao.

Nakon nekoliko tjedana veterinar je polako odmotao krilo i rekao.

-Dobro je. Možeš opet letjeti mali.

Galeb ih je šutke promatrao. Polako je ispružio krilo,a zatim zamahnuo s oba nekoliko puta.
Djeca i veterinar pomno su ga promatrali. Galeb se okrenuo prema obali i uz zalet podigao krila i poletio.

- Ode- rekao je dječak tiho, pomalo razočaran kako se galeb brzo udaljio, kao da se sve što se događalo prošlih dana nije ni dogodilo.

Djevojčica je pak nasmiješeno pratila galebov let, rukom pridržavajući svoj rozi šeširić.

Uopće joj nije bilo važno što je tako brzo odletio,  dapače bila je sretna kako je spretno i snažno mahao krilima u letu. Nimalo nije sumnjala da će se galeb vratiti, kad on to bude htio.

I gle, nakon što je napravio par krugova po nebu, preletio je iznad njih zakliktavši  svojim  poznatim kliktajem, a onda nestao u daljini iznad mora.

Sljedeće godine, kada se na plaži pojavio rozi šeširić pored njega su u pijesku uskoro pojavila i dva stara prijatelja, jedan galeb i jedan dječak.

Nema komentara :

Objavi komentar