Kolumne

četvrtak, 6. listopada 2016.

Ana – Marija Posavec | Marina Vujčić: Susjed


Kad čovjek pukne – pukne s razlogom

Marina Vujčić, Susjed, V.B.Z. Znanje, Zagreb, 2015.

https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14462729_1089077971174801_5892748604742552969_n.jpg?oh=f4d54b05715dfecf8be3fa9213b5244f&oe=58A25299Spisateljica Vujčić svojim je spisateljskim angažmanom otprije poznata hrvatskoj čitateljskoj publici. Roman „Susjed“ dobitnik je nagrade V.B.Z. I TISAK medije za najbolji roman 2015. godine, objelodanjen u studenom.

Odlučivši se za pristup kreiranju kako teksta, tako i same teme njegovanjem ženskoga pisma, „Susjedom“ otvara mnoga kompleksna pitanja oblikovanja identiteta, zaključivanja na osnovi opažanja, želja i njihovih ostvarenja, ustaljenog nam i vješto skrivanog od javnosti voajerizma u ponašanju, moći analize i opasnosti iluzije, slatke naplate i osvete koja se, uglavnom, servira hladna – i iz koje se zasigurno može nešto naučiti.

Katarina je Bauković stanarka na pragu ranih četrdesetih što živi u zgradi od četrdeset i osam stanova. Njezin je glas u tekstu zapravo primarni pripovjedački glas; pripovijedanje iz prvoga lica omogućuje uvid u psihološka, emocionalna i duševna stanja nesretne i nesigurne Katarine koja u imaginarnom, monološkom, doslovno izmišljenom mentalnom razgovoru sa „susjedom“ (kojemu ne zna ni pravo ime, ali ga naslućuje oslonivši se na vlastitu detektivsku prirodu), iznosi informacije o svome životu.

Psihološka se dimenzija uranjanja u tipična ženska htijenja i stanja produbljuje zbog načina na koji se odnosi prema osobi koju nije upoznala zbog straha od djelovanja, zatvorenosti karaktera i nesigurnosti. Isti susjed živi kat niže i s njim se susreće svako jutro uvijek u isto vrijeme. Opsesivni se momenti ličnosti Katarine Bauković mogu nazrijeti kroz opise čekanja povratka dotičnoga na prozoru, ljubomorni ispad i mazohizam nad samom sobom kad ga ugleda s drugom ženskom osobom, naslućivanja njegovog radnog mjesta, prehrambenih navika prema prozirnoj vrećici za smeće koju je netom bacio u kontejner pored stambene zgrade. Naslutivši po prezimenu Kovač na vratima stana da bi on mogao biti jedan od dva dotična Kovača u zgradi – Ozrena i Davora, odlučila je neznanoga susjeda imenovati Ozrenom jer joj se to ime više dopada, što produbljuje njezinu želju za dubljim povezivanjem, bliskošću.

Jednako tako, imenovavši ga, možda čak i pogrešnim imenom (!) upada u vlastitu zamku voajerizma; Katarina gubi dane i gomila nepotrebne kilograme bivavši neko vrijeme zbog svih mogućih situacija koje joj se u glavi događaju s nepoznatim, novoimenovanim susjedom, sve više nesretna, samo dijelom motivirana za djelovanje.

Vujčić ipak, odabirom takvog načina najintimnijeg zadiranja i oblikovanja lika Katarine Bauković otvara važna pitanja s kojima se susreće baš svatko u životu te ih, nakon što osvijesi kontinuitet prolaska životnoga vremena, ponovno preispituje. Ta se pitanja uglavnom odnose na problem formiranja identiteta osobe koja odrasta u obitelji bez potpore u želji za napretkom, odnos s kolegama na poslu (u Katarininom slučaju Zavodu za zapošljavanje), propituje stereotipni ustaljeni mentalitet o ženama (ako nije udana i ako nema djecu – neuspješna je u očima kolektiva, bez obzira na vlastiti izbor i želje), pitanja odnosa s partnerom i problem traume pobačaja.

Ključni, možda čak i najjači moment u oblikovanju radnje romana Marina Vujčić postiže neočekivanim rezom, dodijelivši karakteru ženskoga lika mogućnost odluke da, nakon samoanaliziranog događaja koji ju je duboko povrijedio, stvar preuzme u svoje ruke i nakon Nove godine napokon prestane sa samosažaljenjem te počne djelovati. Katarina Bauković uistinu postaje svojevrsni bauk susjedovom dosadašnjem mirnom životu; iznimno je kreativna, čudovišna, dosjetljiva, lucidna i odlučna u zastrašivanju i širenju nemira što joj budi neizmjerno zadovoljstvo. Žrtve te njezine transformacije postaju, ne samo nedokučivi susjed, već i nepravedni članovi obitelji, bivši nevjerni partner koji joj duguje i pozamašnu svotu novca! Kobna, i za Katarinu Bauković dugoiščekivana preobrazba započinje lajtmotivom crvenoga kaputa – odjevnoga predmeta koji „samo neke žene znaju nositi“.

Da opsesivnost, osvetoljubivost i svojevrsno mentalno puknuće mogu na kraju iznjedriti nešto dobro; transformirati osobu na bolje i učiniti veliki obrat u odnosu na sva problematična i već postavljena pitanja – otvara pak onaj drugi Kovač koji je s razlogom zamijetio Katarinin crveni kaput kad se ona najmanje nadala.

Tko nas zapravo gleda? Kada nas gleda? Što o nama misli? Što mi o sebi pomislimo kad stanemo pred zrcalo? Vodimo li monologe sa sobom, pomažu li nam? Ili odmažu? Gledamo li i mi sami nekoga, kada ga gledamo, zašto ga gledamo, zaključujemo li ono što je analizi očiju vidljivo ili se bavimo svojim poslom? – pitanja su koja si možemo, onako otvoreno i priprosto kao ljudi, postaviti u svojoj intimi nakon čitanja Vujčićinog „Susjeda“.   

Vujčić Marina nesumnjivo je ovim romanom upozorila na kompliciranu i uvijek višedimenzionalnu sliku ne samo žena, već i muškaraca; vješto se bavi i slika međuljudske odnose te donosi priču o prosječnoj ženi željnoj onoga čega smo svi mi zapravo, čak i ako smo najtvrđi u tvrdom ovom svijetu, željni – sreće, zajedništva i životno zadovoljstvo.

Može li se isto postići i na koji način, ako nam je razina samopoštovanja i sigurnosti niska – možda se može naučiti od baučne, pomalo čudovišne Katarine.

Nema komentara :

Objavi komentar