Kolumne

subota, 8. listopada 2016.

Božana Ćosić | Veliki dečki se ne plaše mraka


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14463297_1081492581933340_6741784629200228521_n.jpg?oh=32f8cb88e5822f64844a347058b19380&oe=587B6708„Ššš...“, Saša  je stavio prst na usta i pokazao glavom na vrata.

Kruno je kimnuo.

Trenutak su obojica nepomično stajali, a onda se Saša odvažio i lagano odškrinuo vrata.

„Što je ovo?“ zapanjeno se zagledao u svoju sobu. Poznavao je svaki kutak napamet, a sada je bila u kaosu, kao da  je neki lopov provalio i sve preturio u potrazi za vrijednostima.

„Vjerojatno smo to čuli“, Kruno je prošaputao, „to, provalu.“

„Ne.“

„Ne? Kako ne?“

„Čuli smo tek jedan  udarac, kao da je netko snažno udario nogom o pod. Za ovakvo što je potrebno vrijeme. Kruno, čuli bismo kako razbacuje stvari.“

Kruno se složio kratkim kimanjem. „No što je onda ovo? Danas je sve bilo na svojemu mjestu, a kuću nisi napustio cijeli dan, zar ne?“

„Hmmm...“ Saša se zamislio.

„Da pozovemo policiju?“

„Ne. Nešto mi je ovdje sumnjivo... Ništa, hajmo dolje, cure čekaju.“

Spustili su se u prizemlje te curama slagali da je sve u redu. Ništa nisu rekle, samo su se pogledale. Nastavili su gledati film. Sašina cura je bila zadužena za repertoar i  baš  je izabrala horor film.
Nakon tek možda desetak minuta nešto je tresnulo u kuhiji. Izmijenili su poglede pa su dečki otišli provjeriti. Ubrzo su se vratili i  objasnili da je netko ostavio čašu na stolu opasno blizu ruba te je sama pala.

I opet su nastavili gledati film. I opet je prošlo nekoliko minuta kada je ponovo nešto tresnulo. Taj put je zvuk došao iz toaleta.

„E pa dosta je“, Saša je ljutito ustao i jurnuo do toaleta. Kruno je pohitao za njim i u trku zasukao rukave kao da će sad nekoga uloviti a onda i dobro premlatiti.

Nisu mogli ni stići do toaleta kada je najednom nestalo struje. Saša se brzo snašao osvijetlivši unutrašnjost toaleta svjetlom mobitela. Činilo se da je sve u redu. A onda se odigrala ista scena treska u drugom kraju kuće, u dnevnom boravku.

„Cure!“ viknuli su uglas i u hipu se stvorili u dnevnom boravku.  No cura nije bilo.

„Ajme. Što je ovo?“ Kruno se panično uhvatio za glavu.

Saša je smireno osvijetlio dio  po dio prostorije no kako ništa nije pronašao, ništa ni čudno ni neobično, počeo je i sam paničariti.

„Ivana?! Tanja?!“ viknuo je nekoliko puta iz sveg glasa potom  sjeo.

Kratko je vladala mukla tišina, a onda krš, lom. Sa svih je strana dopirao zvuk, nekakvi udarci, nešto čemu nisu mogli pronaći naziv. Jedino što su mogli bilo je da pokušaju ostati smireni. Ali nije im polazilo za rukom. Zvukovi strave miješali su se s paničnim i ustrašenim povicima. Osim što su dozivali cure dozivali su i pomoć čak i vlastitih majki.

U panici, nijedan se nije sjetio izaći iz kuće ili pozvati policiju. Iznenadni događaj ih je posve sputao. Prsti straha ulovili su ih i učinili  bespomoćnima. I da, jedan je i umalo zaplakao.

A onda, najednom je netko viknuo: „Buu!“. Potom se čuo gromoglasan smijeh djevojaka.

Iznenađeni, obojica su zinuli.

„Pa što je ovo?“, Tanja je upitala kroz smijeh. „Mislila sam da se veliki dečki ne plaše mraka.“

„Ti...“ Saša je gotovo zarežao kroz stisnute zube.

Shvatili su o čemu je riječ. Prije nekoliko mjeseci su kod Krune gledali film, naravno, horor. U  jednom se trenutku nešto začulo i nestalo je struje. Ispostavilo se da je pregorio osigurač.  Iako je djevojke prestrašilo to nije omelo Sašu i Krunu u smijehu. Smijali su se djevojkama i jasno im dali do znanja da se oni ne plaše mraka. Da, oni su bili veliki dečki i nipošto se nisu plašili mraka i ostalih bezvezarija.

Ali za sve postoji prvi put, samo treba malo pričekati.

2 komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.