Vesna Andrejić Mišković | Sjećanje s mirisom gorkih naranči

Zjenicom
prepunom sjećanja,
upijam zadnje tragove
svjetlosti,
sa škurama otvorenim
prema uskoj uličici
s mirisom gorkih naranči,
uskomješanosti
gladih galebova,
uzburkanosti
nepredvidivog mora,
miomirisu slatko-slanih ruža,
iskonske melodije dodira
dvoje (pod maslinom )
skrivenih ljubavnika.
Prebirem uspomene
po porama
(na usnuloj koži),
prohujalih godina.
Pitajući ostarjelu
Buganviliju,
nadvijenu nad moja sjećanja.
Zar je već toliko godina prošlo?
A sebe još uvijek vidim
u tvom naručju,
pod onom istom maslinom,
upijajući mirise
gorkih narači
sa suzom nedostajanja,
u staračkom oku.