Daria Lisenko | Postatmosfera

Autor: Daria Lisenko

Kroz prljav prozor vidio sam komade snijega pomješanog sa crnom prljavštinom betona, crnilom zemlje i žute pišače. Tu i tamo na dijelovima zemlje, koja nije bila prekrivena tankim slojem betona, vidjeli su se rijetki pramenovi prošlogodišnje suhe trave. Sivo-žućkasto nebo dalo je naslućivati da negdje pod betonskim sivilom tankog sloja oblaka postoji bakrena kovanica Sunca.

Prašnjave baterije su bile hladne već duže vrijeme, tople vode nije bilo već tjedan dana. A sada, kada je odjednom nestalo i struje, soba je postala sivkasta kao slabašno jutarnje svijetlo koje je štedljivo dolazilo sa prozorskog okvira.


Nepomično sam, u kaputu, sjedio kraj prozora. Mogao sam si staviti šal i rukavice, ali nisam, ipak sam kod kuće, iako mi se čini da je na ulici toplije. Možda neki minus, možda plus, a možda smo kao obično na nuli. Ne znam.

Na štednjaku je cvjetao plavi cvijet plamena. Stvarao iluziju topline, a ujedno mi je i grijao vodu za čaj. Mrzim čaj, ali danas dok sam prehlađen mogu i da ga popijem. Što fali?! Ionako stoji bezveze na polici. A čaj je i najbolje sredstvo za beskorisno razmetanje vremena. Plastični sat u ubliku zlatnog čajnika pokazivao je pet i dvadeset i tri minute. Stalno zaboravljam da je stao i  već pola godine i dalje mislim da je pet i dvadeset i tri. Ne znam je li bolje da ga bacim ili da kupim nove baterije. Kao da me je briga koliko ima vrijemena u stvarnosti.

Za jedno pola sata, ili kada već pokuca na vrata, doći će frend sa ulice preko i pit ćemo pivo na klupici. Ako neće, izaći ću sam i otići ću po njega. Pričat ćemo o Woodstoku i pariškim simbolistima, o tome kakvi bi mi mogli biti da smo rođeni drugdje i u drugo vrijeme. A kada će se potpuno zamračiti, kupit ćemo možda koju cigaretu, kod zlobnih baka, koje ih u velikim karo vrećama dilerski prodaju na ulici. Gledat ćemo, kao i obično, noćno nebo na kojem će život prolazit iznad naših glava, i mi ćemo ga tužno ali sa razumijevanjem pratit pogledom. Ovo vrijeme će nam kad tad biti sigurno sjetno. A možda i neće. Možda ću se i ovog hladnog kuhinjskog trenutka kraj plava cvijeta gasa – nedostižnog ideala njemačkog romantizma, sjetiti u polu snu, kao i ovog slabašnog odjeka sunčevog zlatnog eha, koji je nekako nevješto prosuo svoja vlakna po sivoj, krutoj tkanini neba.   

Bilo kako bilo. Ništa od čaja. Moram po pivo. Ipak je danas praznik. Nekako sa gađenjem, a opet sa zadovoljstvom, ispuhao sam nos u maramicu. Pet i dvadeset i tri.  Konačno je došlo proljeće.