Kolumne

srijeda, 21. rujna 2016.

Slavica Gazibara | O mladosti




Mladost sama po sebi nije lijepa. Mogućnosti su to koje ona ima, a one što ih sama naslućuje daju očima vatru i sjaj, neobuzdanu radost i neiscrpnu energiju, tad sve je pjesma i sloboda!

To je osjećaj kad u domu sve miriše na vlažna, svježe iscijepana drva i toplinu a čuje se samo pucketanje u peći na kojoj se u velikom aluminijskom loncu kuhaju lupine krumpira za prasce, dok ti sjediš na hoklici i čitaš roman o životu Toulouse – Lautreca, koji za tebe zauvijek postaje Riri (kako ga je majka zvala). U centru si svijeta, u Parizu, udišeš terpentin s kista u memljivom potkrovlju i uzdišeš uzdahom usamljene umjetnikove duše. I tada tvoje malo selo raste zajedno s tobom, isprepliće svoje ulice s pariškim perivojima, a ti osjećaš da rasteš toliko da poslije knjige nisi više isti! A koliko njih te još čeka…

Nema komentara :

Objavi komentar