Kolumne

petak, 30. rujna 2016.

Robert Janeš | Bradom do slobode


https://scontent.fzag1-1.fna.fbcdn.net/v/t1.0-9/14495466_1083032891779309_813785589323923273_n.jpg?oh=cc5a83fafde4d5d03142166bedf52cd7&oe=588050C2Kad sam izašao iz zgrade, vani je već puhao snažan vjetar. Sjeo sam u prvi kafić koji mi se našao na putu i razmišljao kako bih pojeo nešto slatko baš kad se pojavio konobar. Naručio sam veliko točeno pivo. Bilo koje imaju. Malo me čudno pogledao kad sam prozborio da to ne moram žvakati.

Dok je odlazio, prebirao sam po umu imam li dovoljno keša u novčaniku za platiti veliko, izvadio duhan i krenuo motati cigaretu. Nije mi se vadio novčanik da provjerim, već ću se nekako snaći, mislio sam.

Još maloprije sam kroz prozor na petom katu gledao tamne oblake kako pokrivaju ljetno-plavo nebo. Govorila mi je o tome kako su stijenke zuba pri vrhu tanke i kako će morati puniti u dvije faze, mora tako oprezno jer postoji mogućnost loma korijena s obzirom da su naprezanja pri ugrizu velika. Mislio sam kako je moram pitati kada ću smjeti nešto pojesti jer mi se jelo nešto slatko, a ona je rekla koliko će to koštati i još kako će na kraju nadograditi, a onda će jednog dana doći protetika i još je nešto govorila, ali ja nisam baš razumio što jer sam zbrajao i oduzimao. Na kraju sam joj rekao kako ću paziti da ne zagrizem u tvrdu hranu s tom stranom.

Preko puta kafića, na uglu se plavila  tabla s nazivom ulice. Tko je do vraga taj Francesco Tenchini? Mora da je neki talijanski kompozitor barokne glazbe! Ne ljubim tu vrstu kićene glazbe sa svim onim njenim uresima i predvidljivim kontrastima. Pokojni Zvonac mi je snimio hrpu cdova s Pachelbelovim kanonima koje do dana današnjeg nisam uspio sve preslušati. Svaki put kad bih pustio glazbu s nekog od njih, pred očima mi se pojavio par kako pleše menuet i počeo bih kao sumanut sitnim koracima skakutati po stanu urličući 'ornament je zločin!'. Onda bih počeo psovati ljudski rod i sve što je smislio... "Valjda me ne čuje tamo gdje je sad..." Zvonac. Ne Adolf Loos.

"Ma tko li je taj Francesco...?"

Konobar je spustio ispred mene kriglu i račun koji me razveselio. Istočasno sam osjetio kako se stolu približava neki lik. Namjerno ne dižući glavu pomislih: "Sad će me žicati nekaj sitnoga", kadli on progovori umornim, ali bistrim glasom: "Vidio sam te s balkona i odmah prepoznao. Sto godina se nismo vidjeli!"

Oprezno sam podizao pogled grčevito se boreći s mišlju kako nikako ne smijem naručiti još jedno piće jer vjerojatno nemam dovoljno para. U uskom kadru ukazala mi se poduža srebrnobijela kosa i još sijedija brada na tamnosivoj podlozi već prilično namrčalog neba. Nisam imao blagog pojma o kome se radi, kopao sam po najdubljem dijelu umnog džepa histerično se nadajući da ću naći nešto sitnoga.

"Da, znam, promijenio sam se drastično, teško me za prepoznati." rekao je s tugom u glasu sjedajući na stolac nasuprot. "Prvo rat, pa rastava, pa par uzaludnih propalih veza. A i klinci su rasli bez mene..."

Doktor Peh! Petar Peh! Ajme, zar je to onaj Pero kojeg smo zajebavali da bi i crkva propala da je sagrađena na njemu? PP! Poslije potopa...

"Daj sjedni!" provalih čovjeku koji je već sjedio. "Oprosti, malo sam se izgubio u nekim proračunima, a ni mozak mi danas baš ne šljaka najbolje. Jebu me ove nagle promjene vremena!", nastavih sipati gluposti samo da dobijem na vremenu. "Pa kaj delaš ovdje, kaj nisi ti na Ksaveru?"
"Ma nisam već 15 godina« procijedi gorko, "prodali smo sve ono tamo pa sam kupio stančić tu u Tenchinijevoj..." Htio sam ga pitati tko je dovraga taj Francesco, ali on je nastavio: "Kupila je čizme s visokom petom. Konačno!"

"Mmmolim?!?" zamucah u nedoumici.

"Bivša. Dok smo bili zajedno pitao sam u nekoliko navrata zašto nikada ne kupuje cipele s visokom petom. Rekla je da ih ne voli nositi. Meni se činilo da bi baš dobro izgledala u njima. Onda sam jednog dana čuo od kćerke da mama neće hodati u visokim petama jer bi tada izgledala viša od tate."

Nije bio visok i uopće nije bilo problem biti viši od njega...

"Nisam visok i nije problem biti viši od mene, ali to me je zadnji put smetalo u srednjoj školi, u pubertetu, koliko je čovječe samo godina prošlo odonda, a? A i prije sam bio u vezi sa ženom koja je i bez cipela bila viša od mene. Neki ljudi to ne vole, nekima je baš to onako - šik, a nekima je svejedno."

"Ma to su glupe predrasude!" krknuh floskulu samo da pokažem kako sam na njegovoj strani.
On je nastavljao dalje kao da me uopće nije čuo: "Pitao sam je da li uistinu ne želi nositi visoke pete zbog mene. Zanijekala je, a ja sam dodao da mene to stvarno ne smeta."

Stao je i zagledao se gore, u mrko nebo s kojeg je visio ljetni pljusak.

"Izgleda da će kiša..." promrmljah.

"Sad hoda u čizmama s visokom petom. To je kao neki znak slobode. Kao neko probijanje granica unutar kojih se morala stiskati tolike godine. Kao neko podizanje s razine na kojoj joj je život postao ono što nije željela da postane.

Zaustih pitati ga što se dogodilo, ali on je bez stanke nastavio: "Puno smo godina proveli zajedno. Puno smo toga dijelili jedno s drugim, ali i još više toga skrivali jedno od drugog."

"Da to je prilično zajeb..." pokušah aktivno sudjelovati u razgovoru.

"Ja sam kupio sušilo za kosu. Na akciji u Konzumu, s 30% popusta. Konačno! Trebalo mi je. Već se dugo ne šišam. Istina i prije sam znao puštati dužu kosu, ali taj izgled nije bio baš najbolje prihvaćen s njene strane. Zato sam se češće šišao. No, kad mi je narasla, više se nije sušila dovoljno brzo pa sam morao birati vrijeme kad ću je oprati. Ovako, s fenom imam puno više slobode birati vrijeme pranja kose. A i bradu sam pustio. Kao što vidiš, ovu kratku, na pola centimetra."

Pogladio se zadovoljno desnom rukom po istoj dok je lijevom mahnuo konobaru. "Dajte nam još jednu rundu istog!" glasno je izgovorio prije nego se ovaj približio našem stolu. Ja sam nervozno mahao glavom mrmljajući kako ne mogu više a i žuri mi se, on je rekao da nema problema, samo neka ja idem svojim putem, on će sve platiti, ionako me je zasmetao u mojem samovanju.

Bilo mi je neugodno. "Zar sam tako proziran?" posramljeno sam mislio što sam tiše mogao. "Čuj, ponudio bih te cigaretom, ali ja motam, pa ako hoćeš...?", započeh...

"Ne, ne hvala, ne pušim više, imao sam infarkt prije par godina..."

"Ma daj! I kako si sad?"

"Žalim što su me izvukli. Bar se ne bih jebao sa svim tim sranjima. Ali... klinci... nekako ih se nisam mogao odreći samo tako... A kako ti? Koliki su tvoji?" iznenadio me pitanjem.

"A moji... moji su ti već... ma ja sam ti se već davno rastao, znaš. Mi smo to dobro odradili, nismo se zakrvili, ma klinci su tu bili najvažniji... Sad ti radim u Samoboru, mala firma, posao bez veze, nije neka lova ali zaradi se za platiti alimentaciju i račune, i ostane nekaj... Ma i nije neka sloboda, ali opet...", valjao sam i valjao bez puno pameti samo da nešto govorim.

"Znaš, pojam slobode je u filozofiji prežvakan nemali broj puta. I nakon svega - ne znamo što je uopće ta sloboda? I što s njom kad je imaš? Kad je nemaš boriš se za nju, kad je dobiješ ne znaš što bi s njom. Netko slobodu vidi u mogućnosti iskazivanja da kaže što želi, netko da radi što želi, netko je vidi u pravu da si je sam oduzme bilo kako i bilo kad, netko je osvaja u visokim potpeticama, a netko čuva u dugoj kosi i kratkoj bradi.

"Sloboda je uvijek sloboda drugačije mislećih (Freiheit ist immer Freiheit der Andersdenkenden) – rekla je Rosa Luxemburg" začuh glas koji nije dolazio od njega.

Buljio sam zblenuto u njega držeći kriglu piva pred ustima, a on je pak zamišljeno zurio u nogostup po kojem su bubnjale kapi sad već zrelog ljetnog pljuska, gladeći polako i nježno svoj kratki čekinjavi izvor slobode.

"Nisam ga pitao tko je taj Francesco!" sjetih se gledajući u njegova leđa na kojima su se širile mrlje od kiše koja ga je nemilice tukla dok se udaljavao u nekom, samo njemu poznatom smjeru. Otišao je bez pozdrava ostavivši na stolu pedeset kuna.

"Je l' imate nešto slatko?" upitah konobara kad je došao naplatiti.

"Ne!" kratko je odgovorio i pokupio novac i prazne krigle.

Dok sam motao još jednu cigaretu primjetio sam da sjedim sam za stolom u praznom kafiću. I terasa ispred isto je bila prazna. Prazna i mokra. Morao bih krenuti...

"Pričekaj da stane kiša!" niotkuda začuh glas Pripovjedača koji mi svako malo krene ispričati neku priču o vlastitom životu. 

Nema komentara :

Objavi komentar