Kolumne

utorak, 27. rujna 2016.

Ispovijed jedne čitateljice VI.


O knjizi "Tamo iza" Tamare Lövey

Piše: Mirjana Mrkela

Sada ću vam reći nešto što mi nećete vjerovati. Mislim, ja ne znam bih li povjerovala kad bi mi netko rekao. Ali čini mi se da ne mogu napisati ni slovca dok najprije to ne istresem. Kad sam bila dijete ponekad sam odlazila rođacima na selo. Inače sam živjela u središtu velikog grada, pa možete zamisliti kako su mi prijale igre i lutanja po prirodi. To selo i ta priroda bili su daleko od asfalta, bez struje i tekuće vode. Dečki su se ondje otimali oko probušene lopte koju sam im redovito ostavljala na odlasku. Djevojčice su više voljele da im pričam kako je u gradu. Primjerice, one tih godina još nisu vidjele televizor. Opisivala sam im kako izgleda i što se sve na njemu može gledati.

Ne vjerujete? No pomislite, ni vaši unuci vama neće vjerovati kad im netko od vas bude rekao:

- Moja baka nije pojma imala o računalu, tabletu i društvenim mrežama! Dao sam sve od sebe da joj pojasnim barem osnove.

Kad smo to tako lijepo rasvijetlili, možemo na Tamarinu priču. U njoj jedan unuk svome djedu pojašnjava rad na računalu. Ali to nije najvažniji dio priče. Mnogo je važnije da djed živi u nekom dalekom kraju. Onamo treba putovati vlakom, pa zatim autobusom ili djedovim prastarim autom.

Priroda, što se kaže, netaknuta. Bar u početku priče. Šetači, planinari, orlovi i još svašta...

Došli su mu, dakle, unuka i unuk. Njoj se ondje osobito svidjelo. A kako i ne bi, kad u susjedstvu živi klinac dobroćudan kao šegrt Hlapić, bistar kao političar i zgodan kao... na ovome mjestu slobodno umetnite ime nekog lika koji vam se sviđa! Tamara mu je dala ime Petar.

- Bez veze ti je to! - prigovorila sam joj - Cijelo se vrijeme borim da mladu Leu i njenog djeda Toma ne uspoređujem s Heidi i djedom Švicarcem. I sad mi je Petar živi dokaz da više voliš tamo neke Alpe, nego domaće gorice!

Nisi u pravu! - smije se Tamara, što znači da ima i neke dokaze kojima će oboriti moju misaonu građevinu.

Građevine su Tamarina specijalnost, iako ne njihovo obaranje, nego izgradnja. No ako krenete čitanjem ovoga romana, shvatit ćete da joj ni gradnja priče ne ide loše. Nego, da se vratimo na susjeda Petra. Nije kozar nego planinar, ljubitelj medicine, a ni gitara mu nije strani pojam. Za našu Tamaru ovaj tinejdžer je približno sladak kao glavni lik iz „Sumraka“. Tamarina priča nema gotovo nikakvih sličnosti sa spomenutom sagom, nego je riječ o glumcu. Gledala je naša spisateljica te filmove i očarao ju je mladić koji se zove Robert Thomas Pattinson. Zato je odlučila glavnim likovima u svome romanu dati imena izvedena iz njegovoga, pa se oni zovu: Robert, Tom i Petar.

I ponovit ću vam da je Tomova unuka, a Robertova sestra Lea. Među važnijim likovima je i Petrova mama koja se zove Kata. Tko su Zok, Lor, Pele i mnogi drugi, saznajte bez moje pomoći!

Najzabačeniji predio u kojem se odvijaju najuzbudljiviji trenuci zove se Jarčevo grotlo, a postoje i Markovo sklonište, selo u kojemu je samoposluga, te gradić u kojemu je pošta. 

Najuzbudljivija mjesta u onome selu iz moga djetinjstva su spilja u stijeni zvana Pećine i okomita spilja u polju zvana Golubinka. U prvoj je živjela čovječja ribica, a u drugoj golubovi. To je dosadno u usporedbi s Jarčevim grotlom. Njegove stanovnike mogu vidjeti samo ljudi čistog srca. Među njima je i Lea kojoj je u svezi toga rečeno:

"Ne dosađuješ mi, čak bih mogao reći da me zabavljaš. Imaš jako šareni mozak."

Kako bih otklonila mogući nesporazum, naglasit ću da to nije rekao Petar. Njegove riječi su, primjerice, ove:

"Ja se baš ne snalazim najbolje u tvom gradu. Pogotovo po ovakvom tmurnom danu kada se ne mogu orijentirati prema suncu, a i mahovina baš ne raste po asfaltu."

Domišljat dečko, nisam li vam već rekla? Iskren i neiskvaren. Ali ovo s gradom nećete naći u romanu "Tamo iza", nego tek u njegovom nastavku. Točnije rečeno, u prvome nastavku, a do sada ih je Tamara napisala već dva.

Dakle, draga gospođo autorice, ja u tvojim romanima uživam kao ti u romanima gospođe Stephanie. Meni su ovi tvoji veseliji, normalniji i bliskiji. Petar nije blijed kao Edward i ne podsjeća me ni na kakvog krvopijca, nego na jednog mog daljeg rođaka. Moj rođak nije postao liječnik, ali i ti bi se u svezi Petra još mogla predomisliti, zar ne?

Nema komentara :

Objavi komentar