Dnevnik (ne)obične djevojke

Trokut prijateljstva

Piše: Božana Ćosić

Večeras me Lana gnjavila da izađemo van. Dok me nagovarala, „Ma hajde, ma hajde“, zurila je u moj palac upravo završavajući manikuru. Slegnula sam ramenima. U tom sam trenutku razmišljala jedino o tome kako li joj nije mrsko uređivati mi nokte i kako uopće može imati tako mirnu ruku. Uistinu je činila čuda. Na noktima sam mogla iščitati cijelu priču.

Lana je jedna od moje dvije najbolje prijateljice, ono, oduvijek. Druga je Kristina, naša Kiki.

Nikada za prijateljstva nisam postavljala kategorije, ali nekako se samo po sebi ovo svrstalo u najbolje ili kako smo od milja nazivale: Trokut.

I sve je lijepo, super, fantastično, ali moram priznati da se ponekad nađemo na rubu tog trokuta. Zašto? Pa evo primjer – moje slijeganje ramenima.

„Ma daj, živni malo“, lupnula bi me po ramenu, te bi dodala da sam se promijenila. Tada bih je blijedo pogledala, nisam voljela nametljivost. I naravno da sam se promijenila. Ta sve se mijenja. Onaj koji kaže da je uvijek isti, laže. Kako osoba može biti ista sa petnaest ili dvadeset godina?

Naravno, složila se sa mnom, ali i sugerirala da moje promjene nisu dobre za mene.

I onda je uslijedila već gotovo stara priča...

Po Laninom i Kristininom mišljenju, trebala bih češće izlaziti. Nikako im nisam uspjevala objasniti da me minula želja za izlascima. Ne znam zašto, ali u jednom trenutku kao da sam prerasla obilaženje kafe barova, noćnih klubova... Povlačenje po polumračnim, zagušljivim mjestima, ispijanje žestokih pića, a to se uvijek tokom izlaska, priznale mi to ili ne, na kraju desi. A onda, omamljena što od pića, što od atmosfere, tražila bih samu sebe. Tko sam ja? Djevojka koja istražuje i čeka da se „nešto desi“, ili djevojka s jasnim pogledom na život? Hmm... Jasan pogled na život i alkohol? No uvjerena sam da će mi jednoga dana reći sam život.

I čini mi se da je počeo govoriti.

Priznajem, bojim se da bi moglo utjecati na prijateljstvo, jer sam ja dio trokuta koji se počeo udaljavati.

Lana i Kiki su čista suprotnost. I one su još uvijek, za razliku od mene, bezbrižne, imaju podršku roditelja, ama baš u svemu (osim u onomu što i ne znaju), a ja... ja se moram boriti, objašnjavati i opravdavati svaki korak, jer je moja mama izgleda zaboravila kako je to biti djevojka.

Da, opet sam krivnju svalila na mamina leđa, ali istina je da je sve ona potaknula. Pa, možda je utjecala i na moj gubitak volje za izlascima. Zapravo, kako i ne bi kada uvijek moram potanko odgovarati na milijardu pitanja: „Gdje si do sada? Što si radila? Kad ćeš se uozbiljiti?...“ Ajme.

No, to je nešto na što ne mogu utjecati. Možda faza i moja i mamina. Ali vjerovat ću da je prijateljstvo jače od različitosti, jače od razmimoilaženja. Ta, ako se i udaljimo, a nećemo, ostat će nam nešto i to nešto ogromno što ništa ne može izbrisati: Sjećanja.

Sjećanja se nikada ne mogu izbrisati. Vječno su naš vjerni pratitelj, dio nas.