Podignite glavu, misli uzburkane,
rasprostrite se po širinama,
još na svijetu radosti ima
izlijte se iz korita tišine,
osjetite drhtaj struna vremena.
Još je dana okupanih suncem,
pokrivenih prostranstvima neba,
orošenih svježinom rose na latici cvijeća.
Kad bi mi plavo nebo oči beskraja otvorilo,
sakrila bih se u pukotinu vremena,
namjerno zalutala u labirintu trenutka,
pokvarila sve ure što prolaznost mjere,
zamrznula istrošene dane,
zaustavila traku filma pri kraju,
Sizifovom kamenu podmetnula nogu,
da niz padinu brda ne krene.
Ako se pak ne znam toplinom sunca ugrijati,
umorne godine svježinom rose umiti,
učmalost dana prodrmati,
iz mora života svoju kapljicu zgrabiti,
iz sumraka nova svitanja probuditi,
ako ću se i dalje više gubiti, manje pronalaziti,
ako ne budem žeđ znala hladom vodom ugasiti,
Neka i mene vode odnesu!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.