Josip Kozarac | Balada

Bujaju zelene duboke vode.
Jedva ih čuješ. Bez šuma bujaju, rastu. Gladna je ona
ogromna utroba njihova. —
Gladna povlači za sobom sve — i trnje i suvo lišće i svelo
cvijeće i — živote.
Zelene duboke vode.
Tamne nepregledne dubine.
Bujaju. —
Kraj njih, po obalnu bilju pauk prede fine mreže, a cvrčak pjeva
pjesmu mira.
Ne, ne; on ne pjeva, on priča o pokoju u zelenim, dubokim
vodama.
Glasno priča. — — —
Kraj zelenih dubokih voda, kraj gladne utrobe njihove, eno,
stala spodoba.
Čovjek?
Da, kosti i meso.
Kosti i meso, bez srca, razuma, duše.
A gdje mu srce? Gdje razum? Gdje duša?
Tko zna! — — —
Tko zna — tko mu iščupa srce, tko poremeti razum, rastrova
dušu!
Tu je.
Zovu ga zelene duboke vode, zelene nepovratne dubine.
Nema ni suza. Sve se izlile tamo negdje u svijetu, gdje su mu
čupali srce, ispijali mozak, trovali dušu.
Na obali ludo, bezumno bliješte dva oka. Bliješte svom
snagom.
Rada su prodrijet zelene dubine.
Al one su neprogledne, nepovratne.
I oči tinjaju, zamiru, sklapaju se — slabe, nemoćne.
A vode zovu, vode mame. —
Spodoba se trza.
Nad vodama zajecalo tužno, ko da pucaju strune.
Oči bljesnuše još jedanput.
I mirne zelene vode zašumile, zapjenile se.
Šum nadglasa cvrčka uz obalu.
Šum? Ne, šum, ne!
Zadnji odjek popucalih struna. — — —
Zelene se vode smiruju.
Smiruju se nepovratne dubine.
Site bujaju —
Zelene duboke vode!

_______________________________________

Josip Kozarac (Vinkovci, 18. ožujka 1858. - Koprivnica, 21. kolovoza 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovijetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.