Dnevnik (ne)obične djevojke

Radioaktivna brojka

Piše: Božana Ćosić

Nakon iscrpno dugog razgovora s mamom, jurnula sam u garažu do automobila, našeg malog, služi svrsi automobila i pojačala glazbu o daske. Treštala je neka „luda“ melodija al' u tom je trenu djelovala kao melem za uši. Zapravo, sve je djelovalo kao melem za uši, sve osim maminog glasa.

Ah, ružno... ružno zvuči, ali istinito je i smiješno, smiješno jer se nikada nakon nakon tih iscrpnih razgovora ne mogu sjetiti kako su započeli...Baš kao i večeras od uobičaje večeri, mic po mic, došle smo do nepoželjnih rasprava. Tema večerašnje? Pa naravno, ja, moja budućnost, moje godine. Uh, i sad se sva naježim kada se sjetim maminih riječi.

„Dvadeset godina! Dvadeset godina!“ izgovorila je tako ustrašenim glasom kao da je ta brojka radioaktivna.

Slegnula sam ramenima. Ta što sam mogla drugo sem slegnuti ramenima?

„Ja sam sa dvadeset već...“

I evo je opet. Po tisućiti put me podsjetila kako je ona sa dvadeset već bila u braku, ono: Žena, majka, kraljica... a nipošto da bi pomislila da su se vremena promijenila i da je sada biti žena pomalo paradoksalno. Da, paradoksalno. Nikada slobodnije, nikada ravnopravnije, nikada samosvijesnije, a ipak nikada teže. Barem je tako u mom slučaju. Neprestano dokazivanje.

Ako se trudim biti društveno korisna – onda sam naporna.
Ako se opustim – onda sam neotesana.
Ako se odjenem konzervativno – onda sam zaostala.
Ako nabacim minicu – onda sam nekulturna.
Ako... Ako... Joj! Pa kakva bih trebala biti? Kako ugoditi mami, okolini, na koncu i sebi?

Najviše od svega me plašilo upravo zadnje: Kako ugoditi sebi?

Istina, prečesto nisam znala što u datom trenutku želim. Kako i bi kada se sve oko mene iz dana u dan mijenja. Ono što je danas dobro, sutra postane razočaravajuće. Evo, baš kao i moja vožnja bez cilja: Večeras mi  je došla kao melem na ranu, opustila me, a već sutra će me mama potsjetiti da je to „naš“ automobil (iako glasi na njeno ime), i da bih trebala biti obzirnija i ne trošiti bezveze „crno zlato“, što će otvoriti sljedeću temu – financije.

Moja mama zarađuje, a ne ja, a to uvijek zvuči užasno i na mene ostavlja učinak užarenog žalca na jednom mjestu - ma znate kojem - , eto, baš kao da se nikada nisam trudila pronaći posao.

I tako bih mogla beskonačno, unedogled, jer nisam majka, kraljica, jer živim od tuđe muke; jer sam sve ono paradoksalno i što je najgore: Imam dvadeset radioaktivnih godina.