Nena Crnčević | Sjene

Koraci iza mene bili su sve su bliže. Osjećala sam kako mi niz vrat gmiže strah i zavlači se duboko u pore. Potrčala sam uza stepenice gradskog parka neprestano se okrećući ne bih li vidjela svog progonitelja ali iza i oko mene, samo su sjene plesale pod uličnim svjetlima. Srce mi je ubrzano kucalo da sam mislila kako će mi iskočiti iz grudi. U rukama sam čvrsto stezala džepni nožić kojeg sam na ključevima nosila kao privjesak. Iza mene, u mraku čula sam korake. Oblio me znoj panike da neću uspjeti pobjeći.

Osvrnula sam se. Iza mene nije bilo nikoga osim sjena. Prolazeći kroz park, bez daha sam posustajala na svakom koraku. Pala sam u lokvu kiše i čula smijeh koji se prolomio iza mene. Uokolo, njihale su se grane na vjetru a sablasni smijeh mi se zavlačio pod kožu koju sam posjekla na svom džepnom nožiću. Kapljice krvi padale su mi po bijeloj majici pretvarajući se u otiske nečijih prstiju koji su me zgrabili i potezali prema ponoru tame. Vrisnula bih ali sam ostala bez glasa.

Ostala sam bez svijesti na krvavim rukama svog progonitelja - borila sam se s predatorom mojih snova. Hrvali smo se u lokvi kiše u kojoj se razvodnila krv koja je potekla alejom mog pakla. Osjetila sam ubod i toplinu vruće guste tekućine koja se širila po mojoj koži. Strah od smrti nestao je kad sam  se s njom suočila; nisam znala jesam li mrtva ili živa.

U daljini čule su se sirene hitne pomoći. Iznad mene, u krošnjama, nestale su sjene koje su me progonile, nečije nježne ruke vodile su me ka svjetlosti.

***

Probudila sam se u krevetu okružena cvijećem i budnim okom mojih anđela čuvara koji su me spasili i ugasili strah u mom srcu, dali mi hrabrosti svog napadača u srce probosti. Imala sam snage po svojim rukama proliti njegovu gustu i vruću krv. Sad ne znam kako ću se nositi s mišlju da sam oduzela nečiji život.

Gledajući u lice smrti shvatila sam koliko malo nas dijeli od one strane svijeta. Svoju snagu i volju za životom morala sam probuditi tako što sam se za goli život morala boriti. Sad se više ne bojim sjena što oko mene plešu u noći, sve prolazi pa će proći i rane na duši, riješila sam se progonitelja. Pronašla sam prijatelja u osobi koji je, šetajući te noći parkom sa svojim psom, bio svjetlo na kraju tunela koje me spasilo. Vratio mi je vjeru u život. 

Kad zaklopim oči, u sitnim satima noći još uvijek čujem nečije korake koji mi ne prilaze ali vrebaju iz sjene pod prozorom, čekaju da se nad mojim obzorom pojavi smrt. 

Ne znam kada će doći taj dan ali sam sigurna da me neće biti strah jer svi smo mi na kraju samo prah koji će se raspršiti alejama vječnosti.