petak, 24. lipnja 2016.

Ivica Ivanišević | Otpusno pismo, četveroručno


Razgovor pripremila: Sandra Pocrnić Mlakar

Ivica Ivanišević, književnik i publicist, završio je ciklus promocija romana "Otpusno pismo", napisanog četveroručno s Marinom Vujčić, u kojem nadahnuta prepiska dvoje nekadašnjih ljubavnika ima neočekivan završetak.

Ivanišević je u koautorstvu s Antom Tomićem objavio drame "Krovna udruga", a s Renatom Baretićem leksikon "Split za početnike" te samostalno eseje o stripu "Sto mu jelenskih rogova" i "Smoje - biografija". Zato koristimo ovu priliku i pitamo ga - sve!


U "Otpusnom pismu" ostvarili ste lik romantičnog i senzibilnog, a opet muževnog muškarca u bijegu od mutne prošlosti, kakav se u našoj književnosti nije pojavio još od Zagorkinog Siniše. Koliko je Ivice Ivaniševića u Ignjatu?

U njemu je moje sve i ništa. Sebe držim i romantičnim, i senzibilnim, i muževnim, ali nisam siguran da itko od mojih bližnjih dijeli to mišljenje. Dapače, uvjeren sam da će se slatko nasmijati kad – ako – ovo pročitaju. Da sam Ignjata htio modelirati po sebi, ovakav roman ne bi bio moguć. S njime dijelim samo životnu dob i srednjoškolsku diplomu, sve ostalo je proizvod mašte. Najljepša stvar kod pisanja je što možete nekažnjeno izmišljati. U literaturi su laži ne samo dopuštene, nego i poželjne.

Nekadašnji ljubavnici u mailovima vrlo lako razmjenjuju osjećaje koje nikada nisu formulirali u ulogama kojima ih je vodio život i romansa ponovno oživljava. Je li "Otpusno pismo" svojevrsno pisano žensko-muško priznanje da je ljubav virtualna? Možemo li na temelju "Otpusnog pisma" steći jasniju sliku o tome kako se generacija Ignjata i Irene, koja slavi 30. godišnjicu mature, snašla u virtualnom svijetu ljubavi?

Mladost je i blagoslov i prokletstvo. Zašto je lijepa, to, valjda, ne trebam podrobnije obrazlagati. A zna biti i zeznuta, jer smo u nježnim godinama puni inhibicija i kompleksa, mučimo se s osvješćivanjem i sebe i svijeta kojemu pripadamo. U svemu smo šeprtlje, pa tako i u ljubavi. I trebaju proći godine, strašno puno njih, da o nekim stvarima počnemo misliti i govoriti bez stida i zadrške, da se naučimo otvarati i dijeliti osjećaje. Irena i Ignjat žive u virtualnom svijetu manje zbog tehnoloških pretpostavki koje im omogućavaju da održavaju svoju vezu, a kudikamo više zbog guste mreže opsjena i laži u koju su se zapleli. 

Je li ideja o četveroručnom pisanju"Otpusnog pisma" bila toliko romantična kao što je romantična njegova izvedba? Jeste li ga možda Marina Vujčić i vi napravili bolje nego što ste namjeravali? Tko je koga pozvao na dopisivanje? U zahvalama se navodi da su treće osobe zapravo presudile da dopisivanje treba objaviti. Kako je zapravo nastalo Otpusno pismo?

Ideja je potekla od Marine koju je dulje vrijeme kopkala pomisao da u paru s nekim napiše epistolarni roman. Meni se prijedlog svidio, a kako sam koji dan ranije primio cirkularni sms od prijatelja koji je dogovarao okupljanje naše generacije maturanata, nismo se puno premišljali oko polazišne pretpostavke priče. Već sljedećega jutra, u elektronskom sandučiću sam imao prvo Marinino/Irenino pismo. Do ručka je ona dobila moj/Ingjatov odgovor. Isprva smo epistole razmjenjivali ležernom dinamikom, po jednu dnevno. A onda smo se zahuktali do te mjere da više nismo podizali glavu s računala. Zato je knjiga i nastala u samo mjesec dana. Kad smo došli pred sam kraj naše virtualne romanse, pali smo u depresiju. Bilo nam je žao rastati se s našim likovima, pa smo iznova usporili razmjenu pisama. Otpusno pismo objavili bismo i bez nagovora treće osobe, no strašno je važno kad natipkate zadnje slovo nekog rukopisa imati u blizini pametnog i dobronamjernog čitatelja koji je, za razliku od vas, hladne glave i ima nužnu distancu prema tekstu.

Jeste li sa suautoricom Marinom Vujčić raspravljali o nastavku Otpusnog pisma?

Šarm naše knjige – naravno, ako nešto takvo uopće postoji – jest u njezinoj, ajmo reći, otvorenosti i zagonetnosti. Eventualni nastavak to bi samo pokvario. Bolje je da svaki čitatelj, sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti, u mislima dopiše sljedeća poglavlja u životima Irene i Ignjata.

S Renatom Baretićem objavili ste leksikon „Split za početnike“, s Antom Tomićem „Krovnu udrugu i drugu dramu“, a s Marinom Vujčić „Otpusno pismo“. Je li to prolazna faza dueta, kao kod Olivera Dragojevića koji može birati s kim će pjevati?Planirate nove projekte u suautorstvu?

Pisanje je usamljenički posao, pa je lijepo, od prilike do prilike, razbiti tu pustinjačku rutinu suradnjom s osobama koje su vam poetički bliske. Pisanje je meni, uz ostalo, ako ne i prije svega, igra. I baš mi je super u vlastito dvorište privesti gosta s kojim ću podijeliti radost igranja. O novim pustolovinamaa quattro mani ne razmišljam, ali nisam planirao ni one koje su se već dogodile. Tko zna…

Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar
Intervju je izvorno objavljen na portalu Najbolje knjige

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.