ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Ispovijed jedne čitateljice III.


O knjizi „Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata“ Vlade Rajića

Piše: Mirjana Mrkela

    Ova knjiga je nagrađena, a ja sam unaprijed znala da će biti tako. Ne zato što sam bila u komisiji, nego zato što sam cijelu knjigu pročitala odjednom. I nakon čitanja ona mi nikako ne izlazi iz glave. Ne znam kako je s vama, ali meni se to događa samo s osobito dobrim knjigama. I kad je Vlado dobio nagradu, ja sam mu rekla: „znala sam“. A on je meni rekao: „Ali obećala si“. Ja na to ništa nisam rekla, nego sam pokušala ispuniti obećanje. Kad to uradim, onda ću mu reći: „Vlado, oprosti što sam bila toliko spora!“   
    Moje obećanje je bilo da napišem nešto o Vladinom romanu. To nešto sam složila u neka svoja iskustva. Ne znam kako je s vama, ali ja dok čitam uvijek mislim na sebe. Tako je bilo čim sam počela čitati o Klarinom ljetovanju. Nisam nikad doživjela ono što je doživjela ona. Odavno nisam imala pet godina i četiri mjeseca. Ali sve mi je u Klarinoj priči nekako poznato. Ako i nije poznato, onda mi je jasno i blisko. Sada bih i vama razjasnila ta svoja iskustva.


1. iskustvo: Mister Bean
   
    On je došao na plažu. Uz neku stijenu sjedi čovjek koji ima crne naočale. Sjedi zamišljen i zagledan prema naprijed. Međutim, Bean misli da čovjek ipak viri na njega. Zato mu je jako nezgodno presvući kupaće gaćice. Mister Bean to radi zaista smiješno. Gledatelji u televizoru i ja ispred televizora, svi pucamo od smijeha. Kad se Bean presvukao, onaj čovjek ustaje. I gle, to je slijepac! Napipava put svojim bijelim štapom. Tamne naočale su samo dio njegovog uobičajenog imagea.
    Ne znam kako je s vama, ali ja suosjećam s Beanom. Najmanje deset minuta se mučio presvlačenjem.

2. iskustvo: debeli mladić
   
    Oduvijek volim doći na plažu rano ujutro. More je tada najljepše, sunce je još ugodno, a nema gužve. Znam kako je s vama. Isto je tako bilo i s mojim prijateljicama i ja sam dolazila prije svih. Plivala sam daleko i ostajala sam dugo u vodi. Zatim dugo izležavanje na ručniku.
    Jednog jutra se vratim na ručnik kad, neki debeljko leži blizu mene. Pusta plaža, a on posve blizu! Nije imao nikakvu prostirku, samo je pod glavu smotao majicu i traperice. Ležao je na leđima. Kupaće gaćice, mnogo sala i crne naočale. Oduvijek volim vitke i zgodne, čak i sada kad sama više nisam takva. „Debeljko“, pomislila sam, „nema kod mene nikakve šanse.“ Ipak sam u glavi slagala različite mogućnosti. On kaže ovo, ja kažem ono. Ali ništa se nije dogodilo. Samo je ležao i sigurna sam da je gledao u mene. Nisam mu vidjela oči, no lice mu nije bilo bezizražajno, kao lice onog Beanovog susjeda. Debeljkovo lice je govorilo: gledam i sviđa mi se ono što vidim. Kad su došle moje prijateljice, pokupila sam stvari i premjestila sam se u hladovinu.
    Slijedećega jutra dogodilo se drugačije. Čim sam stigla na uobičajeno mjesto, jer to je bio već zarana osunčan dio obale i mladić se pojavio. Vjerojatno nije išao za mnom od ulaza, nego je čekao negdje u blizini. Raspremamo se. Jednako je debeo kao i jučer, jednako radi s trapericama, ali majicu ne skida. Ja uvijek ostavljam odjeću preko torbe, da se ono što je u njoj manje grije. I preokrećem naopako, da manje blijedi. Sve sam to obavila i krenula sam u vodu. On je zauzeo svoju uobičajenu pozu: ležanje na leđima, gledanje kroz naočale. Pitala sam se hoće li se kupati. Hoće li makar skinuti majicu, kad bude toplije. Nije ju skinuo. Nije se kupao. Učinio je nešto treće. Ukrao mi je torbu! Kad sam se vratila s plivanja, zatekla sam ručnik, sandale i svoju odjeću, pod kojom nije bilo ničeg.

3. iskustvo: Čovjek koji nije Klarin tata
   
    Ne znam kako je s vama, ali meni je taj čovjek odmah bio sumnjiv. Kako i ne bi, nakon tolikih loših iskustava! Nakon tolikih crnih kronika. Plus upozorenja o neznancima i njihovim lošim namjerama. Plus jedan francuski roman o strancu na plaži, u kojem se dogodilo ubojstvo. Filmove da i ne spominjemo.
    Ako je vjerovati Klari, počelo je ovako: „Isprva, nisam ga ni primijetila. Smetala mi je mamina glava i njena frizura. Ne bih ga vidjela ni kad se mama pomakla. Ali, ona se počela vrpoljiti na ručniku.“…“I to je bio znak.“
    Što Klara zna o njemu? Ništa. „Onaj je sjedio na kamenu iznad nas. Na nosu je imao crne naočale pa nisam znala kuda gleda. Mamino vrpoljenje mi je to pokazalo.“
    Klara je hitno morala na WC. Mama je zamolila čovjeka, koji je tek trebao postati važan lik u romanu, da im pričuva stvari. „Međutim, kad smo se vratile na mamino „Hvala lijepo“ onaj je samo klimnuo glavom i nastavio gledati kroz svoje crne naočale. Život na plavom i žutom ručniku se nastavio po starom.“
    Ako mislite da ću nastaviti prepričavanje, prevarili ste se. Ako mislite da se čovjek koji jest Klarin tata nije pojavio, opet ste pogriješili. Ne znam kako je s vama, ali ja sve do kraja nisam mogla pogoditi što će biti. Jer u ovome romanu Klara pripovijeda o svome iskustvu, a ono nije ni moje, ni Beanovo. Ili možda jest moje, nakon što sam pročitala knjigu.

    Dakle, Klara, hvala ti što si sa mnom podijelila svoje iskustvo! A ti, Vlado, oprosti što sam bila malo spora! Ali ako napišeš nastavak, pročitat ću ga brzo kao i ovaj, nadam se tek prvi dio.

Nema komentara :

Objavi komentar