petak, 27. svibnja 2016.

Ispovijed jedne čitateljice II.

O knjizi „Djeca gnjeva“ Svebora Vidmara

Piše: Mirjana Mrkela
 

Svebor je likovnjak i redovito mi šalje pozivnice – dođi na izložbu tog i tog slikara! Ali ja baš nešto nisam raspoložena za izložbe. Možda on misli da ću se predomisliti. Ja mislim da neću, a mudraci kažu: nikad se ne zna.

Svebor i ja ipak imamo nešto zajedničko - knjige i književnost. Svebore, kako bi bilo da, za promjenu, napraviš jednu izložbu knjiga? Dok ti razmišljaš o ne znam čemu, ja sam malo razmišljala o onoj tvojoj knjizi. Znaš, onoj koja je predstavljena kad i jedna od mojih! 



Idemo od početka

Dobro, dragi čitatelji, sa Sveborom smo završili, pa možemo s pričom od početka! Moj početak je bio kad sam se bez mame počela igrati na dvorištu. Ondje je ponekad dolazila jedna Vesna, sama ili s bakom. Ali dvojica dječaka dolazila su uvijek i nikad s odraslima. Bili su braća i imali su tatu, koji se o njima uopće nije brinuo. A ja se nisam imala s kim igrati, osim s njima.

Nekako smo se otuđili kad smo krenuli u školu. Ja sam išla u jednu, a oni su trebali ići u drugu. Mislim da baš i nisu išli. Radije su lutali po gradu u potrazi za avanturama. Jednog dana su stali pred ulaz u školsko dvorište. Djeca su im morala predati svoje užine ili novac, što je tko imao. Mene su, naravno, propustili bez problema.

Brr! Jeste li se naježili? To sam i htjela, prije nego što vam otkrijem nešto o dvojici iz Sveborove knjige!

Šaka: „Za njega je dan bez šore bio izgubljen dan. Nije bio previše izbirljiv. Ponekad bi iz čistog mira napao dečke i cure iz starijih ili mlađih razreda.“ „čudan mu je bio stari svaki put kad bi mu iz škole javili da je nekoga namlatio, on bi mu uredno kupio neki poklončić.“

„Silvio je sve to radio samo zbog adrenalina. A kako i ne bi, kad mu je Stari mogao sve priuštiti, jer je imao brdo love.“ „kad mu je otac izbio zub, držao je da izgleda još opasnije.“


Nastavak priče

Kasnije su braća iz moje ulice opljačkala auto jednog mog rođaka, koji se parkirao pred zgradom. Moj tata je otišao ravno k zločestoj braći i tražio ukradene stvari. Vratili su.

Još kasnije, vraćala sam se iz kazališta, jedan dio puta posve sama. Dvojica mladića skočila su s visokog zida, jedan ispred mene, drugi iza. Tek tada me je onaj prvi prepoznao, a i ja njega. Bio je to stariji od one braće. Rekao mi je da će biti bolje ako me isprati do ulaza, a ne da hodam sama usred noći. Nije bilo sumnje da mi je naklonjen jedan očiti negativac. Brzopleto sam pomislila kako mu tu naklonost mogu uzvratiti opominjući ga što je za njega dobro, a što nije.

- Pa, kako živiš? – pitala sam dok smo hodali – Čini mi se da bi trebao…

- Prekini! – rekao je ljutito – Ne podnosim da mi netko soli pamet!

Prekinula sam. Biste li i vi?

Nisam počela dobro i šansa je bila potrošena. Jedan od Sveborovih likova također kaže: „Nažalost, ne mogu vratiti vrijeme.“ Sada kad sam pisac, jednostavno mi je reći da je kratkoga vijeka zadovoljstvo koje se postiže nanoseći štetu ili bol drugim ljudima. No onda to ni približno nisam znala izgovoriti.
Ni u Sveborovoj knjizi likovi ne izgovaraju prave rečenice u pravo vrijeme. A krivi postupci se slažu i nadovezuju. Osim one dvojice, ekipu zločestih čine Liganj i Ratko. U njihovom susjedstvu glavni je Surla koji ima 17 godina i izgleda zastrašujuće. „Svi dečki u školi htjeli su biti kao on. Znalo se da onaj tko bi se družio s njim, imao bi stopostotnu zaštitu. To je kao da vam netko pokloni dozvolu za neprestano stvaranje“… (ovdje izostavljam prostu riječ). Nakon Surle, na prvom mjestu opakih je Štakor, 5 godina stariji i isto toliko puta opasniji.

Zanimljivo je da i među profesorima ima gadova, što nisam očekivala u priči, iako u stvarnosti zasigurno postoje. Zato se naslovna odrednica „djeca gnjeva“ ne odnosi samo na djecu, nego na sve koji dopuštaju da zlo upravlja njihovim riječima i postupcima, bez obzira na to koliko su stari.

I onda se među takvima nađe jedan debeljuškast, sramežljiv i pristojan dječak koji se zna rasplakati od straha. Zove se Robert i nema nikoga na svojoj strani. Njegovi vršnjaci kažu: „Rodio si se i to nam ide na živce!“, ili: „Mrzim tu debelu svinju!“ Razrednica (koje su se inače „svi bojali kao samog vraga“), kaže njegovim roditeljima: „Kakvu Robert ima bujnu maštu, ne bi me čudilo da je sve to izmislio. Osim toga, meni se čini da pravi problem leži u Robertu uopće se ne trudi uklopiti u razred.“ Samome Robertu kaže: „Zar ćeš mi opet reći da su svi u krivu, osim tebe, naravno!? Od kada si došao u moj razred, od samog početka si počeo nešto izvoljevati.“ Još se više naljutila kad je Robertu podmetnuta nepodopština, te je („opalivši mu snažnu pljusku“), rekla: „Idi kući po roditelje da jednom za svagda raskrstimo s tvojim bezobraznim ponašanjem!“ A ravnatelju, kada je strahovao od inspekcije, ta ista razrednica govori ovako: „Ne brini se, ako se predomisle, reći ćemo nadležnima da klinca kljukaju apaurinima, pa neka se onda oni vade pred socijalnom službom!“

Može li se Robert izboriti protiv svih njih? Naravno da može, uglas ćemo povikati. Ali kako i kome se obratiti za savjet, suradnju, pomoć? Dječak kojega spominjem odupirao se kako je najbolje znao, a nije znao baš najbolje.

Netko će reći da je meni lako govoriti, jer sa svojim zločestim susjedima nemam loših iskustava. Zato vam neću ni pojašnjavati svoje mišljenje. I što se djevojčica/djevojaka tiče, znajte da u ovome romanu njih također ima! Ratko o jednoj kaže: „Uvijek je okružena prijateljicama, a ja sam ti previše sramežljiv.“ Je li to rekao iskreno, je li uvijek bio iskren, pročitajte knjigu, pa ćete doznati! I sami recite što je trebao učiniti Robert kojega su, najblaže rečeno, uznemirivali! 


Kraj priče

Odselila sam se iz one ulice i iz onoga grada. O zločestoj braći ništa nisam čula, pa mogu zamišljati kako su protekli njihovi životi. Primjerice, jedan je stradao, a drugoga su… Oprostite, ovo nije mjesto na kojem se želim raspričati o svojim maštanjima!

Ovdje ću se vratiti na roman o djeci gnjeva. Kakav je kraj toga romana, lako ćete saznati, ako dođete do knjige, a ni to ne bi trebalo biti teško.

Ono što je teško, to je: predomisliti se. Vidite, ja se ne predomišljam u svezi slikarskih izložbi! Ali predomislila sam se više puta u životu. U svezi društva, mjesta stanovanja i još svačega. Ponekad odluku donesem sama, ponekad uz pomoć onih koji su me nagovarali. Zato mi je uvijek žao što nisam znala nagovoriti svoga zločestog susjeda da se predomisli. Prave riječi sigurno postoje, pravi trenuci i pravi načini.

Ako ne vjerujete, evo vam i primjera! Naslov knjige „Djeca gnjeva“ podsjeća nas na vrlo uspješnog nagovarača koji se zvao Pavao. On u jednome od svojih pisama priznaje da je također bio dijete gnjeva, ali se predomislio i postao posve drugačiji. Zatim je stotine, možda i tisuće ljudi također nagovorio na promjene.

Dakle, ne odustajmo!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.