Ana-Marija Posavec | Ljubavnik

Ti znaš da ja nisam komanda
pod rubovima tvojih prstiju
i listovima
i olovkom kojom ti sama
ne znaš što reći
misliš,
a zapravo – ne misliš

I ne vjerujem riječima od stakla
s tvoga nosa; oči samo
zirkaju neprilike
curi s njih neka prijetnja
nečujna – i
strana

Ti znaš da ja neću nikad pasti
jer nada mnom prava zapravo
nitko odveć nema
Ne vidiš me ti – ženo od mesa
Ja ne postojim
jer dotaći me
nema...

Vjerujem ja samo onoj knjizi stranoj
što čitati joj slova ne znam – veću
joj ja (za)dajem mudrost
nego prijetnji tvojoj zakon

Zašto – upitno ti meni,
a ja tebi – „Žurim sad, pusti“

Ne shvaćaš ti još, malena
da ovo ludo je i zlo doba
...a ja vremena nemam,
nevidljiv i tebi stran

Ostati
i
trajati.