Gordana Maloseja | Ivan Vidak: Ugljik na suncu

Opet skrećem pažnju na jednu malu knjižicu od nepunih stotinu stranica, koja mi se jako svidjela. Zbirka od 8 pričica iz sela u Vojvodini koje plijene toplom, domaćom atmosferom, zafrkantskim stilom a posebno, neobičnim jezikom. Naime likovi pričaju čudnom mješavinom ikavice i (barem se meni tako čini) nekog izmišljenog jezika. Selo u kojem su glavni likovi krčmar, svećenik i doktor (baš tim redom), prepuno je neobičnih, vrckavih, lukavih ali i pomalo “pomaknutih” likova. U ovoj zbirci posebno me oduševila priča o svinjokolji i pijanom mesaru. Podsjetila me na davne dane djetinjstva kad se išlo kod bake na selo baš tim poslom, 29.11. – “kolinje”. Čudan se humor provlači kroz priče, pomalo crni, ali nekako benigan, a u svakoj zafrkanciji krije se puno mudrosti. Jedan citat, pa prosudite sami.

Gustafa je ostavila djevojka “prid oltarom” pa je završio godinu dana na psihijatriji. Nakon povratka iz bolnice, a za vrijeme nedjeljne mise razmišlja na sav glas: “Tako su mi, kad bolje razmislim, majka i dada vaspitali. Triba bit dobar! A za koga? Pa, svit nije dobar. Ne kažem... ima i dobri čeljadi, al mene život ne da da se družim s takima. Možda triba bit dobar za Boga... ne znam. Al, rec ti mene – nije baš lako trpit zato što š možda jedanput it u raj, jal? A, onako, ko čovek čoveku – možda su nas i slagali za to ka smo bili dica. Pa ka si dite onda viruješ u sve što ti se kaže. I što si stariji sve se više pitaš: jesu svi ludi, ili si ti jedini “ispo iz čamca?”