Ona je posebna. Mala, crna kutijica u koju spremam najdraže naušnice. Pomalo tajnovita jer sam ju naslijedila. O njoj ne znam ništa. Ali doslovno ništa jer sam je upravo izmislila da mogu o nečem pisati. Uglavnom, mogu je jasno zamisliti kako stoji na ormariću i čeka da ju otvorim. Uz naušnice, zasvira i muzika, Vivaldijevo proljeće. To je zapravo univerzalna kutijica u koju ću uz zvuke klasike jednog dana stavljati gebis.
Biti ću bespomoćna nonica kojoj je najvažniji zadatak u danu sjetiti se gdje je mala, crna kutijica. Naušnice ću dotle izgubiti ili pokloniti slatkim unučicama. Zvati ću ih Andjelice. Vjerujem da ću i tada, u starosti nešto zapisivati. Kao što moja majka zapisuje sve slatke i neobične rečenice svog unuka na kraju dana. Maloj, crnoj kutijici ću i šaputati da mi vrati mladost jer sam zaslužila i nisam je iskoristila. Ali to tako neće ići. Kutijica će šutjeti i samo se praviti da me čuje. Ipak, postoji nešto čudesno u kutijicama, sve su one Pandorine kutije i svaka je diskretna. Kao što ću zube položiti u nju kao u lijes i prisjećati se svih onih dana koje je trebalo proživjeti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.