E, nema majci nadaleko takvog tupana koji ne zna tko je Šoip. Znaju ga sva djeca svijeta. Cijeli svijet je za svu ovu djecu nekoliko sela i zaselaka oko uspavanog mjestašca Bjelavina. Bjelavina se stisnula između južnih obronaka Psunja i rijeke Save. Svoj centar je formirala uz potočić još davne 1769. godine, naseljavajući Krajišku cestu koju je dala sagraditi carica Marija Terezija.
Potok izvire gore u Kričkom brdu, a presijeca glavnu ulicu po sredini i hita čas brže, čas sporije prema Strugu i Savi, a tu, u centru mjesta, blizu potoka, usidrile se trgovine, škole, općina, hotel, i jedna mala slatka slastičarnica.
Skrivajući se iza razgranatih kestena i lipa uz sam potok ona žmirka i namiguje na osnovnu i srednju školu te veliku općinsku zgradurinu koja svojom glomaznom veličinom nadvisuje obadvije škole. Vlasnik umilne slastičarnice je Šoip.
Vele da je on Šiptar [1], ali se svi odreda varaju, jer taj mršavi i suhonjavi sladoledar je Goran ili kako on sam kaže Goranac iz Gore sa Šar plaine u Makedoniji. Gora je na tromeđi Makedonije, Kosova i Albanije. Gorani su Gorani i ništa drugo. Ponosni. Radišni. Veseli.
Bave se ovčarstvom zato su na njihovu jelovniku ukusni sirevi slični parmezanu, ali mekši i ukusniji. Časte se burecima sa sirom i ovčjim mesom, baklavama i nadaleko poznatim slatkim napitkom boza.
Od davnina su Goranci poznati kao vrsni slastičari. Razasuli su se na sve strane svijeta. Gotovo u svakoj zemlji ima jedan Goran slastičar. Tako je i Šoip izučio zanat kod vrsnih slastičara i nakon toga, Boga pitaj kako, stigao u Bjelavinu.
Tamo u jednom od planinskih sela na Šar planini je rođen. Odrastao je čuvajući sa svojom braćom i sestrama te vjernim i pametnim psima šarplanincima stada ovaca na strmim i okomitim padinama. Njihovi šarplaninci su spremni na svaku zapovijed. Zbiti stado u hrpu. Braniti ga od vukova, a ponekad i od medvjeda i drugih planinskih izjelica.
Strepio je Šoip i od vukova i od medvjeda, ali i od otrovnih guja. Smrzavao se i drhturio na oštroj studeni čuvajući ovce. Preznojavao se trčeći uz planinu i niz planinu za stadom. Divio se divokozama. Bojao se da mu vukovi ili medvjedi ne napadnu stado, a tek ponekad svirao u gajde na nekom vrhu oštrog grebena te je snatrio o tome kako će jednoga dana postati slastičar i krenuti u široki svijet.
Šoip ne govori ni tko je, što je, ni odakle je ako ga nitko ne pita. On je sada iz grada Bjelavine, ako se to mjestašce može zvati gradom. Ljuti se kad ga pitaju je li on Šiptar ili Makedonac pa ljutito objašnjava da Gorani ili Goranci nisu ni Albanci, ni Makedonci, ni Srbi, ni Bugari, ni Bošnjaci, ni Crnogorci jer ih svatko od njih svrstava u svoju naciju. Gorani su jednostavno Gorani ili Goranci i ništa drugo..
- Ali ti čudno govoriš! tvrde oni koji ga čuju dok razgovara u radnji sa suprugom. Odgovara im brzo, bez velikog premišljanja:
- Ne govorim ni albanski, ni makedonski, ni srpski, ni bugarski. Ja govorim po naški, naškim jezikom, goranskim jezikom.
Znao je Šoip izabrati mjesto za slastičarnicu. Ona kraj potočića upire svoje blistave oči na obadvije škole mameći osnovnoškolce i srednjoškolce svojim blistavim izlogom i privlačnim dahom sladoleda, krempita, šampita i baklava.
Sretne prolaznike, kojima se u džepu zadesio koji novčić, zove u svoj topli zagrljaj. Prokleti novčići, ako se nađu i kada se nađu u džepiću, laju kao cucki na čarobnu slastičarnicu i baš se moraš svratiti Šoipu jer ti novčići ne daju mira sve dok se ne svratiš na barem jedan mali sladoled. Kad su džepovi samo prazne vreće, prolaze djeca i mladi kraj slastica kao pored turskog groblja.
Zna Šoip da su dječji džepovi samo ukras na odjeći, zato prilagođava svoje slastice i za one kojima se džepovi ne nadimaju od nabijenih novčanica. Napravi on sladoled i slasticu i za najmanji sitniš:
- Svrati, drago dijete, i ostavi koji novčić svome Šoipu. Ima slastica za sve vrste novčića. Samo se vi osladite da lakše dišete i učite. Odlutat će vam misli usred sata ravno u slastičarnicu i nećeš izdržati do kraja sata.
Zna on u dušu sve svoje mušterije. Neki prolaze i uopće ne svrnu pogled na radnju pa se zatim brzo vraćaju nazad zadihani i rumeni jer su trčali da stignu prije, nego li nestanu bomboni. Drugi zure u izlog. Gladnim očima jedu sve sa staklenih polica, ali prazni džepovi ne daju im da uđu unutra. Tek usput napasaju svoje oči slatkišima koji vrište od želje da ih staviš u usta i dugo, dugo uživaš u njihovim slasnim čarima.
Šoip svakoga dočekuje veselo i radosno sa širokim osmijehom i blagim pogledom kao da si mu najrođeniji rod. Odmah se hvata korneta i žličice za sladoled. Puneći kornete vještim i brzim pokretima odgovara ponekad na zapitkivanja starijih odakle je, a on oduševljeno priča da je Goran sa Šar planine iz sela u kojemu vukovi žele laku noć, a medvjedi žele dobro jutro, sa ljute Šare, a tamo su u njegovom kraju najljepše djevojke. Vitke, stasite, nježnog lica, svijetle puti i vatrena pogleda. Njihove žene nose bijele marame, tradicionalne duge crne jakne, ukrašene zlatnim vezom.
Sav se zažari i zarumeni, uzdahne duboko, a onda brzo skida poklopac s drvene posude u kojoj se preznojava sladoled. Vanilija. Jagoda. Citrona. Napasni sladoled omamljivim mirisom i ukusom draška nosnice i nepce topeći se u ustima i prije nego stigne do njih.
Šoip je majstor i po. Malenom žličicom navrši nešto sladoleda na vršak korneta, a ispod vrha gladuje jadni kornet. Dok on vješto žličicom gladi onaj smrznuti ledeni kup, sretni kupci nemaju pojma o tome koliko im je podvalio, a sve uz vedri smiješak, nego se oblizuju kao lisica na šipak i jedva čekaju da istrče sa sladoledom na ulicu plazeći jezikom po slastici i čuvajući ga da potraje bar dok pola razreda ne vidi kako sretnik uživa u sladoledu i još više u zavidnim zatomljenim pogledima.
Ali, kada se zatvore školski imenici, zamirišu lipe i stari bagremi, a vrućina sprži i zemlju i travu, nestane vesele dječice i stalnih gostiju, lati se Šoip bicikla na tri kotača, s ugrađenim drvenim sandukom u kojem je smješten u debeloj izolaciji smrznuti sladoled, te put pod noge od sela do sela s otegnutom pjesmom koja zapara ljetnu sparinu:
- Slaaaaaaadooooollleeeeeeed! Slaaaadooooled! Sladoleeed!
Zadrhti i zatreperi lišće na voćkama od siline glasa kojega jeka prenosi do nakraj sela. Zaleluja se suha trava. Prepadnu se vrapci, sjenice i lastavice. Ponegdje zamuče krava. Zanjišti mlado ždrijebe.
Zagaču guske. Budi se iz drijemeža i mrtvaje cijelo selo. Bosonoga djeca trče na prašnjavu cestu. Cupkaju s novčićem u ruci za sladoled, a oni bez novaca glade kokošje jajce pazeći ga kao dragi kamen da se ne razbije jer će za jaje dobiti sladoled. Trebaju jaja za sladoled, krempite, šampite, baklave i razne druge poslastice …
Mršavi krakonja [2] u bijeloj bluzi i s bijelom okruglom kapom poput lončića za mlijeko već odavno zna sve kuće u kojima ima djece pa budi zahrđali roditeljski osjećaj darežljivosti prema vlastitoj djeci svojim umilnim pjevom: slaaadoleeeeed.
Većina očeva i majki škrtari za svaki dragocjeni novčić te teška srca podižu stolnjake gdje su sakrili koju papirnatu novčanicu ili s tugom i zabrinutim pogledom otvaraju svoje šajtofline [3] jer Šoip se ukopao ispred kuće pjevajući sladunjavo, kao da vabi sve živo iz velike daljine:
- Slaaaadoooooooleeeeeeeeeed!
I teško će itko odoljeti tome umiljatom pjevu, osim sirote dječice koja su se zatekla sama kod kuće, a nema ni jaja u gnijezdu, ni šajtoflina u očevim hlačama. Pognute glave skrivaju se negdje u dvorištu i suznih očiju motre kako sva djeca iz susjedstva poskakujući poput ždrebadi trče po sladoled, a Šoip nikako da odmakne dalje od njihovih ušiju i očiju.
Zastane Šoip u hladovini ispod duda ili školskog jablana pa odgovara na roditeljske kletve:
- Da mi je znati ko izumi sladoled, dao bih ga u okove i tukao šibom po tabanima kao što su nekada tukli one koji nisu htjeli krčiti šumu i graditi Krajišku cestu po nalogu slavne carice Marije Terezije 1769.
Na te prijetnje sladoledar spremno odgovara da su Kinezi prije tisuće godina uživali u sladoledu i da je neki Marko Polo donio iz Kine recept za sladoled, a da su u Italiju sladoled donijeli Arapi za svoje vladavine u Siciliji prije tisuće godina. Da su nekada sladoled jeli samo kraljevi i carevi i gostili se snježnom bjelinom.
- Tko ti je to rekao? začuđeno pitaju.
- Učio sam u školi. Kad sam išao na zanat…
- U kakvu se to školu ide? podrugljivo dobacuju.
- Slastičarsku, resko odgovara.
Zatim namjesti svoju bijelu kapu prekrivši kratko ošišanu crnu kosu, zajaše na sic i mlatarajući dugim krakovima potjera svoje vozilo do sljedeće štacije , gdje ga čekaju mame s djecom i budno motre Šoipove pokrete kako ne bi djeci podvalio i ovaj put poluprazni kornet jer djeca se vječno žale da je Šoip onima tamo natrpao duplo više sladoleda nego li njima, što je ponekad i živa istina, ali je istina i to da je Šoip, sjećajući se svoga djetinjstva, besparice i trčanja za kozama i ovcama, često onima siromašnijima natrpao pun kornet sočnog sladoleda koji se na ljetnoj vrelini brzo topi pa su jadničci morali halapljivo gutati sladoled koji se cijedio niz kornet na ovoj vrelini.
I krenuo bi Šoip dalje, prebirući u mislima koliko će danas uspjeti prikupiti novčića za uređenje dotrajale kuće, za nove sprave i aparate, za uređenje lokala ... Uz to ga čeka četvero sitne dječice, i prezaposlena žena koja mu pomaže. Peče kolače. Pravi slastice: lizalice, bombončiće i stotinu drugih čuda. Radi se od jutra do sutra, od zore do mraka. Pomažu i dječica, koja od malena uče da je sreća u radu i da nema sreće bez rada. Rad treba voljeti da bi u njemu uspjeli i uživali.
- Eh, da mi je znati od čega su ti korneti - čudi se mlađa žena s djetetom u ruci, a Šoip i na to zna odgovor.
- To je izmislio jedan Amerikanac. Prije se sladoled prodavao u staklenim čašama, a na nekom kirvaju [4] nestalo slastičaru čaša pa je odjurio svome prijatelju koji je prodavao hrskave palačinke, te je počeo trpati sladoled u fišeke [5] i tako su nastali korneti za sladoled.
Žena samo razrogači oči vrteći u nevjerici glavom:
- Nije danas prvi april! Tko bi u palačinke trpao sladoled. Bože mu oprosti, taj lupeta kao gavran na grani.
Šoip odmahne rukom i nastavi u istom smjeru sve dok ne isprazni posudu sa sladoledom makar prevalio i dvadesetak kilometara u jednom pravcu.
Mnogu djecu je na svom putu obradovao, a poneko djetešce i rastužio. Oni koji se bili sami i nisu našli ni jaje ni novce, sada stoje uz cestu čekajući Šoipov povratak s jajetom ili novčićem u ruci, ali Šoip praši cestom nasutom oštrim tucanikom i odmahuje rukom da je kištra [6] prazna i više nema sladoleda.
Tužne okice samo gledaju za njim kako nestaje nizbrdicom iza prve okuke, a sutra, čim sunce promoli svoje lice, zajahat će Šoip svoj tricikl i opojnim uzvicima dozivati neku drugu djecu koja će se radovati ili tugovati što nemaju baš ništa čime bi kupili tu ledenu slasticu ispunjenu smrznutim kristalima, dok supruga i djeca u slastičarnici čekaju neke nove kupce, općinsku gospodu koja navrate u ugodnu hladovinu u njihovoj umilnoj slastičarnici.
Prolaze tako ljetni dani, a s jeseni napunit će se školske klupe, svratit će draga dječica u radnju na kolače, po šekeriće [7], krempitu i šampitu, a onda će snijeg i led okovati radnju koja će čekati toplije dane. Doći će koja bakica i kupiti bombona svojim unučićima koji su čvrsto odlučili da će i oni biti šoip, misleći da je to zanimanje, a ne njima nepoznato ime.
Šoip će se nasmijati dječjoj naivnosti i sretno zagrliti svoju djecu uvjeravajući ih da je to lijep posao. Posao koji svi vole.
__________________________
Potok izvire gore u Kričkom brdu, a presijeca glavnu ulicu po sredini i hita čas brže, čas sporije prema Strugu i Savi, a tu, u centru mjesta, blizu potoka, usidrile se trgovine, škole, općina, hotel, i jedna mala slatka slastičarnica.
Skrivajući se iza razgranatih kestena i lipa uz sam potok ona žmirka i namiguje na osnovnu i srednju školu te veliku općinsku zgradurinu koja svojom glomaznom veličinom nadvisuje obadvije škole. Vlasnik umilne slastičarnice je Šoip.
Vele da je on Šiptar [1], ali se svi odreda varaju, jer taj mršavi i suhonjavi sladoledar je Goran ili kako on sam kaže Goranac iz Gore sa Šar plaine u Makedoniji. Gora je na tromeđi Makedonije, Kosova i Albanije. Gorani su Gorani i ništa drugo. Ponosni. Radišni. Veseli.
Bave se ovčarstvom zato su na njihovu jelovniku ukusni sirevi slični parmezanu, ali mekši i ukusniji. Časte se burecima sa sirom i ovčjim mesom, baklavama i nadaleko poznatim slatkim napitkom boza.
Od davnina su Goranci poznati kao vrsni slastičari. Razasuli su se na sve strane svijeta. Gotovo u svakoj zemlji ima jedan Goran slastičar. Tako je i Šoip izučio zanat kod vrsnih slastičara i nakon toga, Boga pitaj kako, stigao u Bjelavinu.
Tamo u jednom od planinskih sela na Šar planini je rođen. Odrastao je čuvajući sa svojom braćom i sestrama te vjernim i pametnim psima šarplanincima stada ovaca na strmim i okomitim padinama. Njihovi šarplaninci su spremni na svaku zapovijed. Zbiti stado u hrpu. Braniti ga od vukova, a ponekad i od medvjeda i drugih planinskih izjelica.
Strepio je Šoip i od vukova i od medvjeda, ali i od otrovnih guja. Smrzavao se i drhturio na oštroj studeni čuvajući ovce. Preznojavao se trčeći uz planinu i niz planinu za stadom. Divio se divokozama. Bojao se da mu vukovi ili medvjedi ne napadnu stado, a tek ponekad svirao u gajde na nekom vrhu oštrog grebena te je snatrio o tome kako će jednoga dana postati slastičar i krenuti u široki svijet.
Šoip ne govori ni tko je, što je, ni odakle je ako ga nitko ne pita. On je sada iz grada Bjelavine, ako se to mjestašce može zvati gradom. Ljuti se kad ga pitaju je li on Šiptar ili Makedonac pa ljutito objašnjava da Gorani ili Goranci nisu ni Albanci, ni Makedonci, ni Srbi, ni Bugari, ni Bošnjaci, ni Crnogorci jer ih svatko od njih svrstava u svoju naciju. Gorani su jednostavno Gorani ili Goranci i ništa drugo..
- Ali ti čudno govoriš! tvrde oni koji ga čuju dok razgovara u radnji sa suprugom. Odgovara im brzo, bez velikog premišljanja:
- Ne govorim ni albanski, ni makedonski, ni srpski, ni bugarski. Ja govorim po naški, naškim jezikom, goranskim jezikom.
Znao je Šoip izabrati mjesto za slastičarnicu. Ona kraj potočića upire svoje blistave oči na obadvije škole mameći osnovnoškolce i srednjoškolce svojim blistavim izlogom i privlačnim dahom sladoleda, krempita, šampita i baklava.
Sretne prolaznike, kojima se u džepu zadesio koji novčić, zove u svoj topli zagrljaj. Prokleti novčići, ako se nađu i kada se nađu u džepiću, laju kao cucki na čarobnu slastičarnicu i baš se moraš svratiti Šoipu jer ti novčići ne daju mira sve dok se ne svratiš na barem jedan mali sladoled. Kad su džepovi samo prazne vreće, prolaze djeca i mladi kraj slastica kao pored turskog groblja.
Zna Šoip da su dječji džepovi samo ukras na odjeći, zato prilagođava svoje slastice i za one kojima se džepovi ne nadimaju od nabijenih novčanica. Napravi on sladoled i slasticu i za najmanji sitniš:
- Svrati, drago dijete, i ostavi koji novčić svome Šoipu. Ima slastica za sve vrste novčića. Samo se vi osladite da lakše dišete i učite. Odlutat će vam misli usred sata ravno u slastičarnicu i nećeš izdržati do kraja sata.
Zna on u dušu sve svoje mušterije. Neki prolaze i uopće ne svrnu pogled na radnju pa se zatim brzo vraćaju nazad zadihani i rumeni jer su trčali da stignu prije, nego li nestanu bomboni. Drugi zure u izlog. Gladnim očima jedu sve sa staklenih polica, ali prazni džepovi ne daju im da uđu unutra. Tek usput napasaju svoje oči slatkišima koji vrište od želje da ih staviš u usta i dugo, dugo uživaš u njihovim slasnim čarima.
Šoip svakoga dočekuje veselo i radosno sa širokim osmijehom i blagim pogledom kao da si mu najrođeniji rod. Odmah se hvata korneta i žličice za sladoled. Puneći kornete vještim i brzim pokretima odgovara ponekad na zapitkivanja starijih odakle je, a on oduševljeno priča da je Goran sa Šar planine iz sela u kojemu vukovi žele laku noć, a medvjedi žele dobro jutro, sa ljute Šare, a tamo su u njegovom kraju najljepše djevojke. Vitke, stasite, nježnog lica, svijetle puti i vatrena pogleda. Njihove žene nose bijele marame, tradicionalne duge crne jakne, ukrašene zlatnim vezom.
Sav se zažari i zarumeni, uzdahne duboko, a onda brzo skida poklopac s drvene posude u kojoj se preznojava sladoled. Vanilija. Jagoda. Citrona. Napasni sladoled omamljivim mirisom i ukusom draška nosnice i nepce topeći se u ustima i prije nego stigne do njih.
Šoip je majstor i po. Malenom žličicom navrši nešto sladoleda na vršak korneta, a ispod vrha gladuje jadni kornet. Dok on vješto žličicom gladi onaj smrznuti ledeni kup, sretni kupci nemaju pojma o tome koliko im je podvalio, a sve uz vedri smiješak, nego se oblizuju kao lisica na šipak i jedva čekaju da istrče sa sladoledom na ulicu plazeći jezikom po slastici i čuvajući ga da potraje bar dok pola razreda ne vidi kako sretnik uživa u sladoledu i još više u zavidnim zatomljenim pogledima.
Ali, kada se zatvore školski imenici, zamirišu lipe i stari bagremi, a vrućina sprži i zemlju i travu, nestane vesele dječice i stalnih gostiju, lati se Šoip bicikla na tri kotača, s ugrađenim drvenim sandukom u kojem je smješten u debeloj izolaciji smrznuti sladoled, te put pod noge od sela do sela s otegnutom pjesmom koja zapara ljetnu sparinu:
- Slaaaaaaadooooollleeeeeeed! Slaaaadooooled! Sladoleeed!
Zadrhti i zatreperi lišće na voćkama od siline glasa kojega jeka prenosi do nakraj sela. Zaleluja se suha trava. Prepadnu se vrapci, sjenice i lastavice. Ponegdje zamuče krava. Zanjišti mlado ždrijebe.
Zagaču guske. Budi se iz drijemeža i mrtvaje cijelo selo. Bosonoga djeca trče na prašnjavu cestu. Cupkaju s novčićem u ruci za sladoled, a oni bez novaca glade kokošje jajce pazeći ga kao dragi kamen da se ne razbije jer će za jaje dobiti sladoled. Trebaju jaja za sladoled, krempite, šampite, baklave i razne druge poslastice …
Mršavi krakonja [2] u bijeloj bluzi i s bijelom okruglom kapom poput lončića za mlijeko već odavno zna sve kuće u kojima ima djece pa budi zahrđali roditeljski osjećaj darežljivosti prema vlastitoj djeci svojim umilnim pjevom: slaaadoleeeeed.
Većina očeva i majki škrtari za svaki dragocjeni novčić te teška srca podižu stolnjake gdje su sakrili koju papirnatu novčanicu ili s tugom i zabrinutim pogledom otvaraju svoje šajtofline [3] jer Šoip se ukopao ispred kuće pjevajući sladunjavo, kao da vabi sve živo iz velike daljine:
- Slaaaadoooooooleeeeeeeeeed!
I teško će itko odoljeti tome umiljatom pjevu, osim sirote dječice koja su se zatekla sama kod kuće, a nema ni jaja u gnijezdu, ni šajtoflina u očevim hlačama. Pognute glave skrivaju se negdje u dvorištu i suznih očiju motre kako sva djeca iz susjedstva poskakujući poput ždrebadi trče po sladoled, a Šoip nikako da odmakne dalje od njihovih ušiju i očiju.
Zastane Šoip u hladovini ispod duda ili školskog jablana pa odgovara na roditeljske kletve:
- Da mi je znati ko izumi sladoled, dao bih ga u okove i tukao šibom po tabanima kao što su nekada tukli one koji nisu htjeli krčiti šumu i graditi Krajišku cestu po nalogu slavne carice Marije Terezije 1769.
Na te prijetnje sladoledar spremno odgovara da su Kinezi prije tisuće godina uživali u sladoledu i da je neki Marko Polo donio iz Kine recept za sladoled, a da su u Italiju sladoled donijeli Arapi za svoje vladavine u Siciliji prije tisuće godina. Da su nekada sladoled jeli samo kraljevi i carevi i gostili se snježnom bjelinom.
- Tko ti je to rekao? začuđeno pitaju.
- Učio sam u školi. Kad sam išao na zanat…
- U kakvu se to školu ide? podrugljivo dobacuju.
- Slastičarsku, resko odgovara.
Zatim namjesti svoju bijelu kapu prekrivši kratko ošišanu crnu kosu, zajaše na sic i mlatarajući dugim krakovima potjera svoje vozilo do sljedeće štacije , gdje ga čekaju mame s djecom i budno motre Šoipove pokrete kako ne bi djeci podvalio i ovaj put poluprazni kornet jer djeca se vječno žale da je Šoip onima tamo natrpao duplo više sladoleda nego li njima, što je ponekad i živa istina, ali je istina i to da je Šoip, sjećajući se svoga djetinjstva, besparice i trčanja za kozama i ovcama, često onima siromašnijima natrpao pun kornet sočnog sladoleda koji se na ljetnoj vrelini brzo topi pa su jadničci morali halapljivo gutati sladoled koji se cijedio niz kornet na ovoj vrelini.
I krenuo bi Šoip dalje, prebirući u mislima koliko će danas uspjeti prikupiti novčića za uređenje dotrajale kuće, za nove sprave i aparate, za uređenje lokala ... Uz to ga čeka četvero sitne dječice, i prezaposlena žena koja mu pomaže. Peče kolače. Pravi slastice: lizalice, bombončiće i stotinu drugih čuda. Radi se od jutra do sutra, od zore do mraka. Pomažu i dječica, koja od malena uče da je sreća u radu i da nema sreće bez rada. Rad treba voljeti da bi u njemu uspjeli i uživali.
- Eh, da mi je znati od čega su ti korneti - čudi se mlađa žena s djetetom u ruci, a Šoip i na to zna odgovor.
- To je izmislio jedan Amerikanac. Prije se sladoled prodavao u staklenim čašama, a na nekom kirvaju [4] nestalo slastičaru čaša pa je odjurio svome prijatelju koji je prodavao hrskave palačinke, te je počeo trpati sladoled u fišeke [5] i tako su nastali korneti za sladoled.
Žena samo razrogači oči vrteći u nevjerici glavom:
- Nije danas prvi april! Tko bi u palačinke trpao sladoled. Bože mu oprosti, taj lupeta kao gavran na grani.
Šoip odmahne rukom i nastavi u istom smjeru sve dok ne isprazni posudu sa sladoledom makar prevalio i dvadesetak kilometara u jednom pravcu.
Mnogu djecu je na svom putu obradovao, a poneko djetešce i rastužio. Oni koji se bili sami i nisu našli ni jaje ni novce, sada stoje uz cestu čekajući Šoipov povratak s jajetom ili novčićem u ruci, ali Šoip praši cestom nasutom oštrim tucanikom i odmahuje rukom da je kištra [6] prazna i više nema sladoleda.
Tužne okice samo gledaju za njim kako nestaje nizbrdicom iza prve okuke, a sutra, čim sunce promoli svoje lice, zajahat će Šoip svoj tricikl i opojnim uzvicima dozivati neku drugu djecu koja će se radovati ili tugovati što nemaju baš ništa čime bi kupili tu ledenu slasticu ispunjenu smrznutim kristalima, dok supruga i djeca u slastičarnici čekaju neke nove kupce, općinsku gospodu koja navrate u ugodnu hladovinu u njihovoj umilnoj slastičarnici.
Prolaze tako ljetni dani, a s jeseni napunit će se školske klupe, svratit će draga dječica u radnju na kolače, po šekeriće [7], krempitu i šampitu, a onda će snijeg i led okovati radnju koja će čekati toplije dane. Doći će koja bakica i kupiti bombona svojim unučićima koji su čvrsto odlučili da će i oni biti šoip, misleći da je to zanimanje, a ne njima nepoznato ime.
Šoip će se nasmijati dječjoj naivnosti i sretno zagrliti svoju djecu uvjeravajući ih da je to lijep posao. Posao koji svi vole.
__________________________
[1]
Šiptar - Albanac
[2]
Krakonja, krakat – koji je visok i ima duge noge
[3]
šajtoflin - novčanik
[4]
kirvaj, kirbaj – crkveni god, proštenje
[5] fišek
– tuljac, kornet
[6]
Kištra- drveni sanduk, gajba
[7]
Šekerić - bombonPriča sa Radionica kreativnog pisanja Osijek,
voditelj Radionice u Zagrebu Sonja Smolec
1 komentar :
Novska?
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.