Kolumne

utorak, 15. ožujka 2016.

Sandra Bašić | Iva Ušćumlić Gretić: Duhovi

JER '80. SU BILE GODINE...

Moje ‘80. su bile lijepe godine, provedene u jednom od riječkih nebodera, pune druženja s ostalim klincima iz zgrade. Puno zvukova odasvud, na koje se navikneš i zaboraviš... A sjećam se i černobilske katastrofe - najgore mi je bilo što nisam smjela jesti zelenu salatu koju obožavam, svu hranu je trebalo prokuhavati. A o radioaktivnom oblaku nismo puno razmišljali, sa naših samo 19 ljeta, tada...

Prelistavši na brzinu knjigu, odmah mi je zapela za oko lista pjesama, čiji su stihovi utkani u stranice ovog romana. Pomislih, ukoliko se autorica odluči prodati prava za film, ovo će biti jedan odličan soundtrack (prave li hrvatske riječi!)

Svoju priču autorica smješta u zgradu nekadašnje Ulice proleterskih brigada (danas Ulica Grada Vukovara), običnu zagrebačku zgradu u kojoj je sve što se događa apsolutno NEobično. U svakoj od tih obitelji imamo poremećene odnose: preljub, alkoholizam, zlostavljanje, silovanje... I odmah pomisao na Tolstoja - “svaka nesretna obitelj, nesretna je na svoj način”. Nažalost, istina!

Ovo je autoričina prva knjiga i priznajem da je napravila jako dobar posao. Odličan stil pisanja, s ponekim ponavljanjem kako bi se naglasio određeni događaj, dobra karakterizacija likova, odsutnost pravopisnih i gramatičkih pogrešaka, sve to za čistu peticu. Bombon knjiga, koju samo treba umotati u celofan. Ali meni je falila mašnica!

“...jer svatko potajno se nada da nađe ostvarenje sna, al’ dal’ to znači i kraj jada, bog to mili zna...”

Za svo vrijeme čitanja pitala sam se: Zašto je većina naših knjiga (pa i filmova) puna tuge, patnje, razorenih obitelji...? Kad bi mnoge od njih bile prevedene na strane jezike, stranci bi nesumnjivo dobili dojam da su Hrvati jedan vrlo nesretan i, najblaže rečeno, problematičan narod. Ne zagovaram parolu “Svi smo mi Ante Tomić” ali ponekad se želim nasmijati, onako iskreno, glasno, da me i susjedi čuju. Ovako sam jednostavno žalosna što se uvijek iznova ponavljaju teme o već navedenim preljubima (jer je to tako normalno i svi to rade), zlostavljanjima (učili su nas da je batina iz raja izašla), pijanstvu (svi piju da zaborave), silovanju (o tomu se šuti).

Zato mi hitno treba jedna mala, slatka hrvatska priča, upakirana u veliku crvenu mašnu. Makar i fiktivna.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.