|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
***
Preveliku sam važnost pridavao poeziji
A nisam je dovoljno primećivao
U onome što činim
Parče domaćeg hleba s posutim brašnom
Uz malo svežeg naseckanog
Paradajza
I običan mesni narezak iz konzervi
I trenutak
Kad iz moje ruke
Uzima ustima zalogaj prvi
I kako se smeje
Mojim nespretnostima
Dok mi iz ruke ispada viljuška
Nije li to
I više od poezije
Ili je više ne razlikujem
Od onoga što živim
Taubek leti prema hiže,
čas više, čas niže,
se je bliže i bliže,
zletel na krov hiže.
Nazaj se h ljuft zdiže,
odletel z krova hiže,
leti čas više, čas niže,
se dalje i dalje od hiže. __________________________________ kajkavski mokrički mjesni govor
taubek – golub, ljuft – zrak, hiža – kuća, se je – sve je, nazaj – natrag
Vjetar s planine zna biti blag, ali i razmahati se i travama plesti kose. Dok sunce bezbrižno žmirka nad uljuljanim morem koje brižno čuva najljepšu bisernu školjku, ispružene ruke jutra iz košare prolaznosti u botaničke vrtove rasipaju boje i mirise. Uz miris juhe, podne propinje bajkovite slike krajolika, a iz pjesničke duše prhne stih u boji, možda s mirisom lavande. Iz svakog lista i cvijeta, iz svake travke progovara nova misao koja u kriku podnevnog zvona, tišine svija u čistinu svjetlosti. Kao u krošnji punoj ploda, u pjesmi se redaju slike usmjerene prema rumenilu neba i tvrdoj zemlji. Dva zaljubljena leptira, slaveći život, razmahali krila, u letu pjevaju Psalam ljubavi i nadaju se da će im Amor za budućnost prostrti bijelo platno na kojem će srcem iscrtati najljepše trenutke života. Negdje na rubu grada beskućnik utjehu traži čitajući Tinovu Svakidašnju jadikovku: Jer mu je mučno biti slab, jer mu je mučno biti sam,…kada bi mogao biti drag, no mučno je, najmučnije biti već star, a tako mlad.
