Kolumne

četvrtak, 28. ožujka 2024.

Lorena Vojtić | Sumračje duha

Tugujem, valjda još
od pamtivijeka...

Drugima bićima,
samo naizgled -
ni zbog čega.

Oni ne znaju
koliko može
boljeti duša.

Koliko se tereta
najednom hoće
slomiti na nedužnim,
ženskim plećima.

I što tada nastupa,
doli sveudiljna tišina,
taj zatrti muk
čovječanstva?

Možda apokalipsa
paralelnih svjetova?

Ona, svima nama
dobro poznata...

Agonija za
sva vremena.

- osma zbirka -

Bridge Hopkins | Ne boj se

Luka sam, utočište tvojoj lađi,
Dok ju god vjetrovi olujni more.
Noći me besane pronađi
Ehom da te vodim sve do zore.

Dok ti god usamljena duša bude
Ondje, u gradu od mene daleko,
Stvari kad te loše probude,
Tebe, znaj, istinski voli ne'ko.

Ak' me ikad kraj sebe budeš htjela,
Jer ti naizgled sve lađe potonu,
Evo ti moje pjesme, djela
Što nek te sjeti na moju onu:

Mada ti se glavom brige gnijezde,
I susret naš urediše zvijezde...

Aleksandra Načinović | Off


Više ništa ne osjećam.

Osim, 

ukočenost u vratu, hladne prste  na nogama

i svrbež ožiljka na bedru. 

Ugriz psa na zadnjoj večeri,

moj hrapavi glas u ušima dok smirujem

vlasnika: cijepljena sam protiv bjesnila. 

Bijelim ubrusom pritišćem ranu. 

Vraća se žamor restorana. 

Uzimaš  jaknu  sa stolice i ljubiš me u obraz:

Oprosti ali moram krenuti, 

gužva je na granici. 

Sigurna si da možeš voziti?


U čekaonici listam novine, 

 priželjkujem  mir u svijetu (djecu već imam),

kišu u Africi,

pad Bolsonara, 

ples  morskih  želvi na Braču,

da plavi rak 

postoji samo u snovima, 

da za pjesmu dobijem osmjeh  

a od ponedjeljka gimnastiku.

Prekida me glas sestre na šalteru: 

Cielo, che bel nome, kotrlja  se u ustima.

U Kolombiji je to regular, odreže kratko bradati. 

Mama mi je dala ime po savjetu šamana u Andama.

Ispred staklenog zida 

vrijeme  boje mišjeg krzna,

lego  kuće šarenih žaluzina 

kao klupka vune iznad nadvožnjaka. 

Na svilenoj suknji smeđa mrlja od krvi 

Neću prijaviti vlasnika border colija,

odgovaram poslušno na pitanje,

nakon dva šava i doze antibiotika.

Pet godina i nekoliko dana klizne u šaht ispred ulaza.


srijeda, 27. ožujka 2024.

Lorena Vojtić | Pisanje kao esencija

Bez uvrede ili lažne skromnosti, ali nisu svi isti kalibar. Zato prestanite bacati kamenje na pojedince, koji se trude pronaći smisao u ovom besmislu života. Mislim da nema boljeg načina od knjiga, koje ostaju iza nas... Kad biste barem pola energije kojom ponižavate druge, uložili u nešto kreativno i korisno, bili biste daleko sretniji i manje ogorčeni. Neka moja djela - govore za mene!


- iz osme knjige -

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Lili Lokin "Tinin pretinac"

(ilustracije Nina Ivanović; Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

 

U kafiću

Moja prijateljica Lili i ja sjedimo u omiljenom kafiću. Našle smo se zbog knjige, ali najprije moramo razmijeniti novosti. Netko se doselio u naše susjedstvo, netko je izmislio novi kolač, netko se najednom zaljubio. Sve su to nerješive zagonetke, bolje rečeno - čuda.

Kad mi je nešto neobjašnjivo lijepo, zovem ga čudom. Kad mi je čudo strašno, onda je to horor. Lili Lokin potvrđuje klimnuvši glavom.

Razgovaramo mi tako, bolje rečeno šapćemo, kad evo konobarice! Gleda nas bez kave, gleda knjigu koju još nismo otvorile. Naslov knjige je "Tinin pretinac". Mene nekako žulja konobaričin pogled pa kažem:

„Vidite, ovo je roman za koji je Lili dobila nagradu!“