Vodnjanska maslina ne pripada samo zemlji,
ona pripada vremenu,
ali i ljudima koji je čuvaju.
Raste tamo gdje kamen pamti više od riječi,
gdje bura ne pita može li,
a sunce ne oprašta nemar.
U tom surovom skladu
maslina uči šutjeti, čekati i trajati.
Ne traži lak put,
ona ga strpljivo urezuje u zemlju.
Njezino deblo nosi godine rada i tišine.
Svaka pukotina je zima,
svaka brazda ljeto,
svaki čvor dokaz da se može opstati
bez buke i bez žaljenja.
Vodnjanska maslina stoji uspravno
jer zna da iza nje stoje ljudi.
A onda dođu ruke.
Ne bilo kakve ruke.
To su ruke koje ustaju prije svitanja,
koje poznaju hladnoću rose
i težinu dana koji tek počinje.
Ruke ispucale od kamena,
oblikovane suncem i vjetrom,
ruke koje ne traže priznanje
jer znaju vrijednost onoga što rade.
Te ruke ne beru brzo.
One slušaju maslinu.
Znaju kada treba stati,
kada pričekati,
kada pustiti plod da još malo sazrije.
U svakom dodiru ima poštovanja,
u svakom pokretu iskustva
prenošenog s koljena na koljeno.
Vodnjanski maslinari ne rade samo zemlju —
oni čuvaju ritam prirode.
Čuvaju znanje koje se ne piše u knjige,
nego u tijelo, u naviku, u pogled.
Njihov rad je tih, ali dubok.
Ne vidi se uvijek,
ali bez njega ne bi bilo ni ploda,
ni ulja,
ni priče.
Tek zahvaljujući tim ljudima
maslina daje svoje najbolje.
Ulje koje je čisto, snažno i živo.
Ekstra djevičansko,
među najboljima na svijetu,
jer u njemu nema žurbe
i nema kompromisa.
U svakoj kapi tog ulja
žive ruke koje su brale,
leđa koja su se saginjala,
pogledi uprti u nebo
i nada da će godina biti dobra.
Vodnjanska maslina zato nije samo simbol zemlje.
Ona je znak poštovanja
prema radu,
prema ljudima,
prema tihoj snazi koja hrani svijet.
Ona stoji.
Oni rade.
I zajedno stvaraju trajanje.
