Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 10. siječnja 2026.

Marija Hasanović | Vodnjanska maslina


Vodnjanska maslina ne pripada samo zemlji,
ona pripada vremenu,
ali i ljudima koji je čuvaju.
Raste tamo gdje kamen pamti više od riječi,
gdje bura ne pita može li,
a sunce ne oprašta nemar.
U tom surovom skladu
maslina uči šutjeti, čekati i trajati.
Ne traži lak put,
ona ga strpljivo urezuje u zemlju.
Njezino deblo nosi godine rada i tišine.
Svaka pukotina je zima,
svaka brazda ljeto,
svaki čvor dokaz da se može opstati
bez buke i bez žaljenja.
Vodnjanska maslina stoji uspravno
jer zna da iza nje stoje ljudi.
A onda dođu ruke.
Ne bilo kakve ruke.
To su ruke koje ustaju prije svitanja,
koje poznaju hladnoću rose
i težinu dana koji tek počinje.
Ruke ispucale od kamena,
oblikovane suncem i vjetrom,
ruke koje ne traže priznanje
jer znaju vrijednost onoga što rade.
Te ruke ne beru brzo.
One slušaju maslinu.
Znaju kada treba stati,
kada pričekati,
kada pustiti plod da još malo sazrije.
U svakom dodiru ima poštovanja,
u svakom pokretu iskustva
prenošenog s koljena na koljeno.
Vodnjanski maslinari ne rade samo zemlju —
oni čuvaju ritam prirode.
Čuvaju znanje koje se ne piše u knjige,
nego u tijelo, u naviku, u pogled.
Njihov rad je tih, ali dubok.
Ne vidi se uvijek,
ali bez njega ne bi bilo ni ploda,
ni ulja,
ni priče.
Tek zahvaljujući tim ljudima
maslina daje svoje najbolje.
Ulje koje je čisto, snažno i živo.
Ekstra djevičansko,
među najboljima na svijetu,
jer u njemu nema žurbe
i nema kompromisa.
U svakoj kapi tog ulja
žive ruke koje su brale,
leđa koja su se saginjala,
pogledi uprti u nebo
i nada da će godina biti dobra.
Vodnjanska maslina zato nije samo simbol zemlje.
Ona je znak poštovanja
prema radu,
prema ljudima,
prema tihoj snazi koja hrani svijet.
Ona stoji.
Oni rade.
I zajedno stvaraju trajanje.

Aleksandra Načinović | Marija je dala otkaz


Paketi hrane padaju u pustinji

Usta kao ptičja na ekranu se otvaraju.

Djeca hvataju kruh u letu,

Ruke im tanke kao štapovi za zmajeve.


Ništa niste naučili - pomisli.

Papiri o donacijama gomilaju se na policama.

Zgužvala je otkaz i bacila ga na stol.

Ključ šutne u hodniku Caritasa, 

Sandala joj je odletjela.


« Ja sam svoje dala. »

Previše noći u bolničkim hodnicima

Previše mina u poljima.

Pokušavala je zavezati kosu 

Prsti su joj zastali u čvorovima.

Maršira pločnikom do autobusne stanice.

Aureola joj je spala,

Kotrlja se cestom 

Među opušcima i plastičnim čepovima.

Marijo Habajec | Opasno je bilo voljeti te javno


Pišem ti u snu misleći na tebe 
Dok ti decentno šutiš 
No, samo ti šuti koliko hoćeš 
Ja te čujem u svakom našem danu 
Na svim našim ulicama i u svim našim šetnjama 
Jer dok smo bili zajedno 
Život nam je bio pun toplih iznenađenja 

Nama nije uvijek bilo lako sa nama!!
Srećom, pa je moguće naći se van prolaznosti 
U kojoj nekima nije važno da li su u pravu,
Već da dobe ono što žele, zar ne ?

Ako jednom uzmeš opet da čitaš ovu pjesmu 
Uzmi je drhteći kao da je čitaš po prvi put 
Možda tada shvatiš ( kao ja )
Zašto nismo znali nositi nas 


Ruža Zubac-Ištuk | Dok riječi nas peku, mi gutamo šutnju


Skupo je ljudsko čeznuće za onim čega nema

ili ga ne može biti u kugli od praha, u srcu od mraka.

Uzalud su oči razapete u trnju među pupoljcima,

i plač žudnje za savršenom dušom umjetnika 

jer mi smo djeca predrasuda, poroka i tuge,

nalik kobri dok pleše, a ne čuje frulu.


Sve što uzmemo u ruke nikada neće biti čisto u ljepoti,

nikada vječno u širini vječnosti, nikada sveto 

jer u tuđoj slabosti mjerimo svoje bogatstvo, svoju visinu

i vjerujemo u čuda dok nas ne ponizi saznanje 

da smo žrtveno janje na pladnju prljavog morala.


Zaneseni u svojoj taštini gledamo tuđi obraz i crn nam se čini

spram našega lijepog i mekog poput kruha

i za kraljevstvo nebesko ne bismo priznali 

da nas je izrodilo i hranilo trulo zemaljsko sjeme.


U strahu od svoje sjene pokušavamo zaustaviti mijene.

Timarimo krilate pegaze da lakše vuku zakone nepravde

i padamo ničice pokušavajući poljubiti skute hijeni

što na tronu svakodnevno blagoslovljeno laže.


Dok riječi nas peku, mi gutamo šutnju

i uvjeravamo sebe da ne može biti ono što nas zaobići neće.


petak, 9. siječnja 2026.

Razgovor s umjetnicom i zatvaranje izložbe | Petra Slobodnjak: Putešestvije-neopipljive granice: Galerija Prozori

 

Fotodokumentacija: Vanja Babić





Razgovor će se usmjeriti na specifičan odnos fotografije i teksta u izložbi, u kojoj vizualni zapisi biciklističkih putovanja tvore ravnopravan dijalog s introspektivnim tekstovima nastalima s vremenskim odmakom. Fokus će biti na putovanju kao tjelesnom, emocionalnom i relacijskom iskustvu koje se ne iscrpljuje u samom kretanju kroz prostor, već se i naknadno oblikuje kroz sjećanje, reinterpretaciju i promjenu životnih okolnosti. Dotaknut ćemo se i pitanja fizičkog napora i asketskih uvjeta putovanja, bicikla kao specifičnog sredstva kretanja, kao i odnosa dokumentarnog i subjektivnog u fotografskom procesu. Razgovor će otvoriti širi kontekst putovanja kao metode spoznaje, prostora introspekcije te načine na koje se univerzalnost krajolika susreće s intimnošću osobnog iskustva.

Više o izložbi dostupno je na poveznici https://www.kgz.hr/hr/dogadjanja/petra-slobodnjak-putesestvije-neopipljive-granice/72144.

 

/////////////////////////////

Petra Slobodnjak rođena je u Bjelovaru 1988. godine. Diplomirala je 2012. godine na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, smjer Dizajn grafičkih proizvoda. Od 2014. godine radi kao slobodnjak, nezavisni profesionalac, na području grafičkog dizajna i fotografije. Izlaže redovito od 2008. godine. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH) i Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD). Radom DISPLACEMENT Planinska 7 dobila je godišnju nagradu za mlade umjetnike ULUPUH-a te nagradu za mlade umjetnike “Ivan Kožarić” koju dodjeljuje Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i Grad Zagreb. Petra Slobodnjak živi i djeluje u Zagrebu.

//////////////////////////////

 

Program podržava: Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba i Ministarstvo kulture i medija RH

Galerija Prozori - Knjižnica S. S. Kranjčevića

Zapoljska 1, Zagreb

Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20 h / subota / 8 - 14 h /

Tel: 38512318596

e-mail: galerija.prozori@kgz.hr

http: www.kgz.hr