Ruža Zubac-Ištuk | Dok riječi nas peku, mi gutamo šutnju

Skupo je ljudsko čeznuće za onim čega nema

ili ga ne može biti u kugli od praha, u srcu od mraka.

Uzalud su oči razapete u trnju među pupoljcima,

i plač žudnje za savršenom dušom umjetnika 

jer mi smo djeca predrasuda, poroka i tuge,

nalik kobri dok pleše, a ne čuje frulu.

Sve što uzmemo u ruke nikada neće biti čisto u ljepoti,

nikada vječno u širini vječnosti, nikada sveto 

jer u tuđoj slabosti mjerimo svoje bogatstvo, svoju visinu

i vjerujemo u čuda dok nas ne ponizi saznanje 

da smo žrtveno janje na pladnju prljavog morala.

Zaneseni u svojoj taštini gledamo tuđi obraz i crn nam se čini

spram našega lijepog i mekog poput kruha

i za kraljevstvo nebesko ne bismo priznali 

da nas je izrodilo i hranilo trulo zemaljsko sjeme.

U strahu od svoje sjene pokušavamo zaustaviti mijene.

Timarimo krilate pegaze da lakše vuku zakone nepravde

i padamo ničice pokušavajući poljubiti skute hijeni

što na tronu svakodnevno blagoslovljeno laže.

Dok riječi nas peku, mi gutamo šutnju

i uvjeravamo sebe da ne može biti ono što nas zaobići neće.