|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Naglas čitam tvoju pjesmu.
Dah mi otimaju tvoje misli, riječi, slike…
Ne zovite.
Na slavlju sam poezije.
Naizust kažem: „Dobra je!“
Ali nije sve stalo u riječi i slike,
nešto je prokapalo i u prividnu prazninu
između stihova i moga glasa
i slilo u doživljaj,
ljepotu trenutka…
onoliko puta koliko se tražim u otvorenom
vidokrugu pročitanoga
i pronađem iza kulisa metaforičnosti
gdje sam se skrila
da u svakom stihu
otkrijem djelić sebe.
/Haibun/
I. Čin: Dar na križanju
Početak je šezdesetih i Zagreb buja od energije. Na križanju Savske i tadašnjeg autoputa niču temelji novog doba. Nacrti arhitekta Antuna Ulricha obećavaju čudo od stakla i betona, najmoderniji neboder u ovom dijelu Europe. Radnici s ponosom dižu kat po kat, a gradom kola val optimizma. Kada su prva smeđa, refleksivna stakla zasjala na suncu, zgrada je postala svjetionik progresa. 1972. grad je dobio arhitektonski dragulj koji je otvorio vrata modernoj budućnosti, a snovi jedne generacije napokon su dobili svoj dom.
zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac dobio dar
II. Čin: Ogoljavanje
Desetljećima je ova ljepotica bila kucajuće srce grada. Njezinim hodnicima prolazile su generacije, stvarajući priče koje su oblikovale društvo. No, s vremenom se ritam grada promijenio, a unutrašnjost zgrade je utihnula. Prolazim pokraj nje, primjećujem razbijene prozore, a zidovi izgledaju kao oguljene stranice starih novina koje je vjetar zaboravio odnijeti. Unutra više nema mirisa olova niti užurbanih koraka. Riječ „otključana“ dobiva novo, gorko značenje – ljepotica stoji ogoljena pred pogledima prolaznika, ostala je samo tišina koja čeka prenamjenu.
zgrada Vjesnika
kat po kat otključana
– plac se otkriva
III. Čin: Destrukcija
A onda je došao konačni, nesretni, sudbinski rez. Gradom se proširio miris paljevine, a crni dim odnio je posljednje tragove vrijedne prošlosti. Ono što vatra nije progutala, sada dovršava čelični kljun divovskog građevinskog stroja. Gledam u te teške dizalice koje ne znaju za nostalgiju; one samo izvršavaju naređenja novog vremena, raščišćavajući teren za neku novu modernu arhitekturu. Kljun dizalice danas 2026. ne ruši samo beton; on proždire prostor za novu stranicu povijesti, jer grad ne podnosi prazninu.
izgoren Vjesnik
kat za katom otkljucan
novi plac čeka
IV. Čin: Vječni krug
Ali rođenje i radost s početka priče nisu nestali; oni su se samo preselili u naša sjećanja. Stojim na uglu tog istog križanja i kroz buku radova raščišćavanja kao da čujem smijeh nas, nekadašnjih studenata, dok jurimo na tramvaj s još toplim novinama u rukama. Ta zgrada je ispunila svoju sudbinu – bila je kulisa naše mladosti i utočište naših snova. Ono što je stvoreno s toliko ljubavi i optimizma ne može se izbrisati. Novi asfalt donijet će nove korake, a naša sjećanja ostaju kao važan put prema sutra.
mladost i Vjesnik
nostalgična sjećanja –
plac sluti sutra
____________________________________________________________
NAPOMENA: u 3. pjesmi u drugom stihu stoji - kat za katom otkljucan, što nije pogreška nego mi je izašlo iz radnje kljuna velike ptice koja kljuca, otkljucava dijelove plijena koji je onda otkljucan.
Termometar ljudskosti pod pritiskom društva
Zbirka „Moje svjetlo i druge pjesme“ osim bogate poetske slikovitosti, i dirljivih trenutaka u kojima se dotiču svakodnevno i onostrano, inspirira specifičnom lirskom perspektivom koja se nečesto sreće u suvremenoj poeziji. Mit o modernom urbanom čovjeku i irskom tlu, o prolaznosti i jeziku koji razmjenjuju međusobno misli nekom čudesnom pjesničkom telepatijom, mora konkurirati teškoj ostavštini klasične tradicije i maglovitih pejzaža. Ledena stvarnost, zaštitnički čopor riječi i blizina neustrašivog, ogoljenog pjesničkog glasa, jednostavno su lijep i dirljiv prizor za one koji vole maštati o savršeno-čudesnom svijetu bez moralnih prepreka, kategoričkog i predrasudnog razmišljanja. Vatrena borba Cotterova subjekta između ironične puti i duboke melankolije, između zime i ljeta, uskače među zadihane refrene svakodnevice: „To je moje svjetlo... To je moje svjetlo“.
Osim estetske forme i ugodnih pjesničkih slika, ova zbirka nosi stigmu društva o kojoj se jako malo govori ili gotovo se uopće ne govori. Za naslutiti je o čemu je riječ: otuđenje, borba, otimanje od zaborava, pokoravanje prolaznosti. Ne. Nije riječ o goloj slobodi stvaranja, već o neprihvaćanju individue i pokoravanju zakonima kolektivnog zaborava, popuštanju pod silom modernog pritiska, stapanju s masom. Pod obličjem znoja i vrele krvi suvremenog bitka, zadihano je stršala i jedna poduža lirska misao:
„Ugrabili su djetinjstvo dok se ljuljalo na staroj gumi sjećanja u svom dvorištu i odvukli ga u šumu zaborava... Polako i tromo kretali su se oko njega, režeći i škljocajući zubima cinizma, nadmećući se tko će prvi zadati smrtni ugriz...“
Što bi ta pjesnička slika trebala značiti? Valjda trovanje društvenim uvjetovanjem, odobravanjem i potvrđivanjem, prisiljavanjem da se na silu prihvati proza života umjesto poezije. Tko bi drugi ugrabio čovjekovu autentičnost, to nesmotreno biće koje jedva da posjeduje čvrstu karakternu jezgru, i škljocajući zubima zadao smrtni ugriz njenoj mladoj, tek nedavno nikloj duhovnosti pred kojom se proteže dugi put uspona izgradnje individue. I sam je pjesnik jedna od žrtava tog društvenog čopora. I on pjesničkom telepatijom prenosi misli stapajući se u jedan univerzalni organizam. Cotter se bori da ostane budan i svoj, u protivnom bi zauvijek mogao izgubiti sebe i svoje unutrašnje svjetlo. Svaka pjesma ove zbirke kao da započinje nevidljivim termometrom i mjerenjem temperature ljudskosti u °C. Početak i odmah emotivni minus.
To mora nešto značiti: zagrijavanje i vrelu krv, oštar miris gole istine i mjerenje stupnjeva otpornosti na pritisak društva. Zbirka primarno usredotočena na intimnu priču, plaho i sramežljivo skriva sekundarno značenje: problem nametnutog kategoričkog razmišljanja i predrasuda. Regrutiranje ljudskih umova putem nasilnog odvlačenja nevinih duboko u šumu konzumerizma i jednoumlja, znači samo jedno: izolacija, pranje mozga i gubitak identiteta. Hrabro i zaljubljeno pjesničko „ja“, u kontroverznom povlačenju od buke svijeta, svjetla je točka na putu čovjekovog prelaska iz regrutirane i isprane ličnosti prema samome sebi. Da je u zbirci malo više stranica, vjerojatno bi se izravnije progovorilo i o procesu ispiranja uma i stroju kolektivnog programiranja svijesti stvaranjem stereotipa i predrasuda modernog doba.
