Ivan Pozzoni | Radionica jadnika i prosjaka

Na rubu bivše komercijalne Brianze, punom praznih hala,

u moralnom i stvarnom smradu, poput tvornice katrana,

uzdiže se Radionica jadnika i prosjaka.

Sanjajući carstvo u stilu Ferrera, moćno i smjelo,

na ulazu će vas dočekati, na viličaru svom ko u snu,

čovječuljak s brčićima, prljavi kromer, čitavo mu tijelo,

hitlerovske ćudi, mutikaša u otrcanom odijelu,

što u sedamdesetima poreze i plaće zakidati znade,

dok pet-šest nadrkanih radnika sve njegove muke krpa i krade.

Prljavi kromer je bahatost debila i idiota

što viču na slabe, a moćnima šupak ližu bez stida,

on je sinteza neznanja i ljudskoga gnoja

što varanjem poreza i trovanjem okoliša zakone kida,

uz općinske veze i računovođe koji ga štite od zatvora,

dok mu se tvrtka hvali klijentelom staroga kova:

skupljačima krame što kromiraju šaku vijaka i spona.

Pametuje o svemu, od knjiga do krasopisa što ga muči,

za e-mail od tri nepismena retka treba mu vječnost cijela, bura,

miješajući geografiju i pravopis, dok mu u glavi buči,

brka planine s Tremontijem, a dolinu s podjelom kolača,

što ga dijeli sa sinom Topgànom, majstorom kontrole i računa,

ali samo onog vinskog, u restoranu, gdje mu ljenčarenju nema kraja.

Tko god se imanju približi, oprez neka ga vozi

pred milijunaškom obitelji ovog prljavog stvora,

rodonačelnika, u skladištu punom starog gvožđa,

u Radionici jadnika i prosjaka.

Željko Perović | Slovni vez

I                                 
Poezija je stihovno dešavanje,
O kome poeta istinom piše,
Na izvoru misao saputnicu osvježi
I čeka na riječ da okrilati.

II
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna.

III
Kroz krvotok milo putuje
Da tijelo toplinu strofe osjeti,
U srcu slovno gnijezdo svije
I čeka na riječ da okrilati.

IV
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna.

V
Poeta rimom pjesmu ukrasi,
Tužne ohrabri, a sretne umnoži,
Opažanje kapima suza osnaži,
I čeka na riječ da okrilati.

VI
Jednu uz drugu i ko zna koju,
Riječima slovne vezove tka,
K'o jesen što lišću mijenja boju,
Poeta usnule budi iz sna!

Zorica Anulov | Grad u kojem je nestalo empatije

Gledam grad bez empatije

Gledam kako se otužno smije

(Ko AI slika : 

bliješti, ne grije)

Grad  u kom nema molitve

Bez protesta, bez pobune

(Gledam ga:

i žao mi je)

Gledam mu zjene isprane

Gledam mu duše isprazne

(A kao pametne:  

sve silno pametne)

Gledam grad koji sam voljela

Gledam mu obrise amorfne

(Fasade prazne, ruševne…

I žao mi je)

Dok povijest i dušu prezire

truli taj grad bez empatije

(što u  njem voljeh,

nestalo je)

I žao mi je. Ne zna da živjet prestao je

(i još se naizgled smije)

I žao mi je. Živ mrtvac postao je

bez bljeska emocije.