Ispovijed jedne čitateljice

 

O romanu Lemonyja Snicketa "Ogromno okno"

(Ilustracije Brett Helquist; prijevod s engleskog Anda Bukvić Pažin; Zagreb: Bodoni, 2025.)

Piše: Mirjana Mrkela

Andine knjige 

Jako mi se sviđa roman "Ogromno okno". Na knjizi i u knjizi piše da se pisac zove Lemony Snicket. Ime podsjeća na limune a prezime na slatkiš. No moj problem je što taj slatki limun nije moj prijatelj. Zapravo,, uopće ga ne poznajem. Ovo je na prvi pogled nemoguće jednako kao i plačne pijavice. 

"'Ako ne pričekaš sat vremena nakon jela, plačne pijavice namirišu hranu na tebi, i napadaju. [...] Plačne se pijavice”, rekla je teta Jozefina, “po dosta razlikuju od prosječnih pijavica. Imaju po šest nizova vrlo oštrih zuba, i jednako oštar njuh - na mirišu čak i najmanji komadić hrane iz velike daljine. Plačne pijavice obično su bezopasne, a plijen su im samo male ribe. Ali nanjuše li hranu na čovjeku, sjatit će se oko njega i - i...' Oči tete Jozefine napunile su se suzama i izvadila je blijedoružičasti rupčić pa ih potapkala. 'Ispričavam se, djeco. Nije gramatički ispravno završiti rečenicu veznikom i".  

Dakle, Lemony Snicket izmislio je i spomenute pijavice i spomenutu plačljivu tetu. Dobro, teta Jozefina je bila više plašljiva nego plačljiva. O tome kasnije. 

Prije svega sam morala riješiti problem s prijateljstvom. Uzela sam u ruke knjigu "Ogromno okno" i pozorno sam čitala od početka, svaku riječ. Moj trud je bio nagrađen! Već blizu početka, pronašla sam jedno poznato ime: "prevela s engleskog Anda Bukvić Pažin“, pisalo je. 

Naravno da je Anda moja prijateljica. Zgrabila sam mobitel i odabrala njezino ime među kontaktima. Javila se baš kad sam smislila prvo pitanje: 

– Ti si prevela roman Lemonyja Snicketa? 

– Da, to su moje knjige. – veselo će moja prijateljica. – Imam ih već četiri i još nisam gotova. 

– Kako misliš tvoje knjige? Zar nisu Snicketove? 

– Pa-ha, je-hesu! – Anda se toliko smijala da nije mogla odmah odgovoriti. 

– Ti si nepristojna! – povikala sam i prekinula poziv. 

I to mi je neka prijateljica, pomislila sam. A možda je i kradljivica. Njezine knjige, Snicketove knjige – bila sam i ljuta i zbunjena. 

Anda me dobro poznaje. Nije me odmah zvala, nego je pustila da se malo ohladim. Pijuckala sam osvježavajuće piće, kad su počele stizati njezine poruke: prva, druga, treća, četvrta. 

Lemony Snicket napisao je niz romana pod naslovom "Niz nesretnih događaja". Ovaj koji sam pročitala, "Ogromno okno", treći je u tome nizu. Međutim, pisac je to napisao na engleskom. Anda sve polako prevodi na hrvatski. To su godine posla. Otprilike svake godine objavi po jednu novu epizodu. Prevoditelj je za knjigu vrlo važan. Bez prevoditelja nema knjige na drugom jeziku. Dok radi, Anda kaže da je to njezin prijevod. Ali kad je knjiga tiskana, kaže da je njezina knjiga. 

Ima još nešto neobično u vezi s ovim piscem. Prevoditeljica Anda obećala mi je to pojasniti na kavi. Odmah sam joj napisala dvije poruke. Ispričala sam se zbog ljutnje i pitala sam kad ćemo na kavu. 

Tko je Lemony 

Na kavi Anda tumači kako nastaju prijevodi romana. Potrebno je potpisati neke ugovore. Tako se točno odredi što je čije. Osim pisca i prevoditelja, važan je i izdavač. To je poduzeće koje pravi knjigu. 

Anda pojašnjava strpljivo. Knjiga je njezina i Lemonyjeva i izdavačeva. Stvari su mi sada jasnije. Na toj kavi opet pijem sok. Ali sok nije važan. Važnije mi je prijateljstvo. Još jednom se ispričavam i pitam: 

– O-kej. "Ogromno okno" je tvoje, a "The Wide Window" je Lemonyjev. A taj Lemony, je li on tvoj prijatelj?

– Moram ti priznati, – započinje Anda i smješka se – da Lemony Snicket uopće ne postoji. 

Ne mogu vjerovati. Trepćem. Mašem rukama. Prevrćem čašu. Čaša je prazna jer sam sok već popila. Da razgovaramo preko mobitela, možda bih ga sada ispustila. 

– – Ti me zezaš! – kažem svadljivo – Knjiga koju nisi napisala je tvoja. Neka je i tako! Ali da onaj tko ju je napisao ne postoji, to ne može biti. 

Srećom, moja prijateljica je stvarno pokraj mene. Smiruje me, podiže prevrnutu čašu, pojašnjava. 

Postoji pisac Daniel Handler. On živi u Americi. Bavi se pisanjem, glazbom i televizijom. Jednoga dana, izmislio je pisca Lemonyja. 

– I onda? – požurujem svoju sugovornicu. 

– I onda je počeo pisati knjige koje potpisuje kao Lemony. Serijal "Niz nesretnih događaja" i još neke. 

– Koliko ima Nesretnih? 

– Trinaest. 

– I ti ćeš ih sve prevesti? 

– Radim na tome. – skromno će Anda. 

– Vrijedna si. – konačno se i ja smješkam – No taj Daniel/Lemony je obični lažljivac. 

– Pa, nije baš obični. I nije baš lažljivac. Svi vi pisci izmišljate, zar ne?  

– Da, u pravu si. – nerado priznajem – Ali vi prevoditelji ne izmišljate nego pomažete nama čitateljima. Zato ti puno hvala na "Ogromnom oknu"! To je prekrasan prijevod i prekrasan roman. 

Okno, jezero i nesreće 

Okno u romanu "Ogromno okno" nalazilo se na rubu provalije. Točnije, na strmini koja se spuštala prema ogromnom jezeru. Ondje su, ne svojom voljom, stigli siročići Baudelaire. To je troje djece bilo poslano svojoj novoj skrbnici, teti Jozefini. 

"Taksist je izvadio njihove kovčege iz prtljažnika, odložio ih pred oguljena bijela vrata i odvezao se zatrubivši u znak pozdrava. Otvaranje oguljenih bijelih vrata pratilo je prigušeno škripanje, a zatim se iza njih po-javila bljedunjava žena sijede kose skuplje-ne u punđu na tjemenu." 

Sjedokosu tetu bilo je strah radijatora, štednjaka, telefona, kvaka itd. A kad ju je uplašio jedan zli čovjek, pobjegla je. 

"Baudelaireovi razmijeniše poglede pune tuge i bijesa. Sve su oni shvatili. Shvatili su da su teti Jozefini gramatičke nepravilnosti važnije od spašavanja života troje djece. Shvatili su daje bila tako zaokupljena vlastitim strahovima da na njih troje nije niti pomislila. Shvatili su da je teta Jozefina užasna skrbnica, jer ih je ostavila same u velikoj opasnosti."

Međutim, oni su tu istu tetu pokušali spasiti. Ukrali su jedrilicu i isplovili. 

..."nemojte ni slučajno i ni pod kojim uvjetima ukrasti jedrilicu i pokušati preploviti Jecavo jezero za vrijeme uragana, jer to je veoma opasno i šanse za preživljavanje ravne su vam nuli. Posebno to ne smijete činiti ako, kao i siročići Baudelaire, imate tek maglovitu predodžbu o tome kako se jedrilicom upravlja." 

Naravno da vam neću otkriti što je bilo na kraju. Nizala su se uzbuđenja i nevolje, ali i mudrosti i hrabrosti. Uostalom, kraj ovoga romana i nije kraj nesreća koje su zadesile hrabre siročiće. Sam Lemony, u Andinom prijevodu, Piše: 

"Kao što znate, u većini priča zlikovac bi bio poražen, završetak bi bio sretan i svi bi otišli kući znajući pouku priče. No kod Baudelaireovih sve je bilo naopako. Zlikovac, grof Olaf, nije uspio ostvariti svoj podli plan, ali ne može se reći ni da je doživio poraz. Završetak priče teško da možemo smatrati sretnim. A Baudelaireovi nisu mogli naučiti pouku priče i otići kući iz jednog vrlo jednostavnog razloga. Oni nisu imali kuću."