Nedjelja je, otišla sam do dućana samo po mlijeko i kruh. Prošla sam kraj onog vašara na Britanskome trgu, kao kraj komadića Breugelove slike. Masne vlasi cijede se pod kaubojskim šeširima, lažno zlato po plahtama, razglednice, lp ploče, teški mirisi, staklene perle. Dalje, na uglu, na ulazu u trgovinu prosila je s kartonskim natpisom mlada žena s očima punim mora. Te plave oči nisu se više sjećale da su plave. Pokrivena je bila žutom dekom kao imitacijom sunca, lošom verzijom grijalice. Jeste li je vidjeli?
Drhtala je, silovito se tresla na ledenom asfaltu.
Htjela sam je kao supermen uzeti u naručje u toj deci, i reći joj, ne brini, dušo, ti si smisao zemlje, čovječanstva, i da samo ti postojiš, zemlja bi se vrtila kao balerina i Bog bi plakao i volio. Ali nisam. Jer sam i ja dio Breugelove slike.
Mislila sam, ljepotica se trese, drhti. Mi ne drhtimo. Drhti zato što ovako golo, uočljivo moli neznance, prosi, a ne samo zato što je danas zaista hladno.
Dok biram kruh, taj simbol zbrinutosti, razmišljam o uličarima, skitnicima, o tom bačenim koricama kruha, mrvama svijeta. O tim golubovima.
