Andrea Kovačević | Aviončić od papira

tupa tišina mrtve kuće

previše su ovdje

za nekog tko nikad nije bio tu

ni ne znam koliko duboko

ali nešto je zakopano u njima

koji li je nered napravio vjetar

kišobran se izokrenuo na kiši.

aviončić od papira leti

zrak iz pakla plaši plemenitost

zarobljenoga bića tamnih očiju

teško je to za razumjeti

„noćna se boja mučno nadvila nad vrijeme“

još je teže

opaka stvorenja gase zvijezde na nebu

čarobno je stablo želja iščupano iz svoga korijenja

crno je mače pobjeglo od neke sjenke i skrilo se u grm

pa se strah izgubio i traži novi dom

vrata su od lakiranog drveta

i nijema.

vjetar staje

a kroz prašnjavi prozor vidi se njihanje bijelih zavjesa

umire i zadnji pokret, izgubila sam svoju moć

kao malena ljubica drhtala sam

na vjetru, sama

sve je gluho 

i sniva

još je uvijek kišobran na kiši

još su uvijek vrata od lakiranoga drveta

ali aviončić od papira više ne leti

začuo se tek zvuk lanca

Ljubav je zatražila dozvolu

a sve ostalo je laž

žao mi je

kraj je prepisan