što ću s onim što ne znam kako reći
riječi robuju meni i ja robujem njima
kako da kažem ljudima
da je sve što gradim iluzija
da ni ne postojim van snova
da živim samo u našim pogledima
duboko
ma što da tebi kažem
umaraju me tvoje taktike
Prijatelju
ljudi oko tebe mi smetaju
a to me brine
jer ljude obično volim
a ti
i sva tvoja odjeća
i kosa tvoja
i riječi
sve miriše na kišu
i u toj tvojoj sreći meni netko fali
plitak ti osmijeh
netko ti u očima plače
i negdje tamo u dubinama
u tajnim pogledima
ja ću uvijek vjerovati u ljubav
jer sam platila cijenu
baš zato što sam jako voljela
kao dijete koje tuku
glavu mi je u pod prignječila
istrijebila istina vremena
potpuno uništila
a ja nikako da shvatim
koje je boje moje voljenje
ni tko to diše u mojoj sobi kad nikog nema
ni tko li je kradljivac u noći
nemoj zaboraviti
nemoj dirati krhotine
ne ostavljaj otiske
jer traži se krivac
ne podiži me
ne podiži me da ne padneš sa mnom
lome sve kosti moji padovi
ne podiži me
da ne ugledaš moj život bez mene
a svi ostali
svi ispružite ruke
nisu to ruke moje majke
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.